Zac Poonen
(preveo Milenko Isakov)
“Ali, kada se Ozija osilio,
njegova oholost dovede do njegove propasti.”
(2. Dnevnika 26:16)
U 2.Dn.26 čitamo o caru Oziji. Prorok Isaija je dobio viziju od Gospoda u godini kada je taj car umro (Isaija 6:1). Car Ozija je započeo dobro i “sve dok je tražio savete od Gospoda, Bog mu je davao da mu sve polazi za rukom.” Međutim, “kada se Ozija osilio, njegova oholost dovede do njegove propasti” (2.Dn.26:16).
Ista priča se često ponavlja u hrišćanstvu već dve hiljade godina. Bog blagoslovi čoveka, a on se uzoholi. Veoma je teško da ostaneš ponizan kada te je Bog blagoslovio i moćno koristio.
Ozija je postao ponosan zbog svojih uspeha i odlučio je da služi kao sveštenik. Nije naučio od bezumlja koje je učinio car Saul tristo godina ranije. Azarija, neustrašivi sveštenik, zajedno sa još osamdeset sveštenika suprotstavio se Oziji i rekao: “Nije pravo, Ozija, da ti pališ kâd Gospodu! To treba da rade sveštenici” (2.Dn.26:17,18).
Hvala Bogu za ljude koji se ne plaše da ukore careve. Potrebni su nam takvi ljudi u današnjem hrišćanstvu. Ozija se razgnevio na sveštenike, ali dok je još bio besan, Božiji sud je pao na njega i na čelu mu je izbila guba. Istrčao je iz hrama (26:20), živeo je u odvojenoj kući, odstranjen iz Doma Gospodnjeg i umro je kao gubavac (26:21).
Veoma je opasna stvar kada pokušaš da ulaziš u službu koju ti Bog nije dao.