31 Duh zakona i Duh blagodati

“I Reč postade telo i useli se u nas puno blagodati i istine;
I videsmo slavu njegovu, slavu, kao jedinorodnoga od oca…
I od punosti njegove mi svi uzesmo blagodat za blagodaću.
Jer se zakon dade preko Mojsija,
A blagodat i istina postade od Isusa Hrista”

Jovan 1:14,16,17

Kompletno vaspitanje dece jeste duhovna stvar. Time želim da kažem da i mi moramo biti duhovni ako želimo da to radimo ispravno. To sam na razne načine pokušavao da kažem kroz celu ovu knjigu. Ovo poglavlje je još jedan pokušaj da te ohrabrim da radije izabereš duhovne stvari, nego telesne, odnosno prirodne. Ovde ćeš pronaći najefektivniju korist u vezi svega što sam do sada učio.

Kada sam u naslovu ovog poglavlja napisao reč duh smatrao sam je rečju koja znači: “temperament, ili narav razuma; stav ili priroda naših dela; motivišući faktor koji se nalazi iza sâmih dela”. Ova reč se na razne načine objašnjava u rečenicima, ali u ovom poglavlju ja je koristim tako kako sam je opisao. Ostale ključne reči u naslovu jesu “zakon” i “blagodat”. Te dve reči pojavljuju se prilično često. Mnoge teološke diskusije usmerene su na njih, a toga će biti i više. Ja ne kažem da razumem tačnu ravnotežu između tih reči, ali verujem da bi bilo dobro da sagledamo tu temu i vidimo kakve veze to ima sa vaspitanjem dece.

Jedna stvar zbog koje uživam da pišem ovu knjigu jeste prilika koja mi je pružila da podelim sa vama moje omiljene Biblijske stihove. Svi stihovi kojima sam započinjao poglavlja vrlo su mi dragi. Nalaze se u mom srcu, tu su nakalemljeni, tu prebivaju. Oni su radost i razmišljanje moje duše. Stihovi na početku ovog poglavlja nisu izuzetak u tome. O kako su slatki ti stihovi o utelovljenju Isusa Hrista! Bogatstvo mudrosti skriveno je u njima, baš kao i doživotno sveže piće iz izvora spasenja. Molim se da dobijemo piće iz tih stihova koje će blagosloviti naše porodice u dolazećim danima.

Apostol Jovan je napisao te reči pri kraju svog života na zemlji kada je imao oko devedeset i pet godina. Dok je pisao to četvrto Evanđelje on je bio dragi starac koji je hodao sa Hristom oko šezdeset i pet godina. Sada ćemo iz ovih stihova uhvatiti nešto od izliva njegovog hodanja sa Hristom.

Jovan najpre daje svoje svedočanstvo i iskustva sa Hristom. On kaže u oduševljenju: “Videsmo njegovu slavu”. Kada Jovan kaže “videsmo” time smatra više od sâmog gledanja. Želi da kaže da su oni zurili u Njega sa dubokim razmišljanjem. Tada nastavlja da opisuje šta su oni to posmatrali. Kaže: “Reč postade telo i useli se u nas…puno blagodati i istine”. Kada Bog koristi reč “pun” to znači prelivanje. Hristos, pomazanik, bio je ispunjen i iz njega se prelivala i blagodat i istina. To je divan opis Božijeg sina i savršeno uravnoteženog života. Težim za time u svom ličnom životu. Želim da budem ispunjen kao Isus i da se to izliva iz mene.

Jovan nastavlja sa svojim svedočanstvom. Opisuje kakav efekat je taj Hristos imao na njega, a seti se da on posmatra šezdeset i pet godina unazad. Kada kaže: “Od punosti njegove mi svi uzesmo” tada kaže: “Taj utelovljeni Sin Božiji, koji je bio ispunjen i iz koga se izlivala blagodat, On me je ispunio do punine”. Da bi objasnio tu puninu apostol koristi izraz kojim se može opisati ta bezgranična blagodat. “Blagodat za blagodaću” jeste izraz koji on koristi. To znači: “Blagodat za većom blagodaću, za još većom blagodaću, uvek rastućim izlivom bezgranične blagodati”. Ovo je vrlo ohrabrujuća reč za majke i nas očeve dok u našim potrebama tražimo pomoć od Boga.

Dva potpuno različita načina

U 17. stihu Jovan objavljuje najdivniju rečenicu koja opisuje dva zaveta: “Zakon se dade preko Mojsija, a blagodat i istina postade od Isusa Hrista”. Postoji velika razlika u smislu kako su uspostavljena ta dva zaveta. Hajde da pogledamo kako je došao zakon.

Sinajska gora je bila puna vatre i dima. Tresla se od Božijeg prisustva. Bila je grmljavina i sevanje. Ljudi su zapravo čuli Božiji glas. Svi su se jako bojali i drhtali, baš kao i planina. Tako je došao zakon.

Ali, kada je došla blagodat i istina bilo je skroz drugačije. To je došlo preko Isusa Hrista. On je došao kao divan primer, pun Svetog Duha. Došao je sa blagim rečima koje su izlazile iz Njegovih usta. Došao je u duhu poziva, što je mamilo carinike i grešnike da budu oko njega. Bilo je skroz drugačije. Ova druga varijanta jeste ono što svi mi nameravamo da praktikujemo u svojim domovima. Pitam se kako bi naša deca opisala način na koji mi vodimo svoje domove. Da li bi rekli Sinajska gora ili Isus?

U 2.Korinćanima3 apostol Pavle govori u vezi te dve stvari kao o dve različite službe. On koristi reč “služba”. Zakon je imao službu smrti, osude i straha. To se upravo slaže sa zakonom koji je došao na Sinajskoj gori. Taj zakon je doneo strah i drhtanje. Put blagodati i istine ima službu života i moći, službu unutrašnjeg otkrivenja i transformacije. Prvi način bi mogli nazvati religijom, a drugi pravim Hrišćanstvom. Da opet spomenemo, svi želimo da taj drugi način funkcioniše u našim domovima. Jasno je koji će put doneti bolje rezultate. Pogledaj šta znači reč služba: “Efekat ili uticaj koji imamo na nekoga”. To je upravo ono oko čega se radi u domu: efekat i uticaj. Tužna primedba ovde jeste da zakon takođe ima službu. Međutim, mi ne želimo tu vrstu uticaja u našim domovima. Postoji ogromna razlika u rezultatima između ta dva načina. Jedan može biti razarajući, a drugi spušta nebesku rosu na živote naše dece.

Način blagodati i istine funkcioniše u našim domovima onoliko koliko mi roditelji izaberemo da hodamo u Duhu. To je jednostavno. Najtužniji deo cele ove priče jeste što mnogi roditelji nisu dovoljno predati da bi hodali u Duhu. Dakle, njihov dom uglavnom funkcioniše operacijama zakona. Kada su deca mala i bez sposobnosti rasuđivanja, roditeljima je lako da tako rade. Međutim, stvar je u zakonu sejanja i žetve.

Kakvu decu ćeš imati zavisi od toga da li ćeš ih podizati pod operacijama zakona ili blagodati. Zato je jako važno da damo neke jasne karakteristike za oba ta načina da bi ti pomogli da ih razlikuješ. Želim da jasno definišem kako duh zakona funkcioniše u svakodnevnom životu u domu, a tada ću pokazati kako funkcioniše duh blagodati. To je breme i svrha ovog poglavlja. Razlikujem ta dva načina i želim da pobegneš od operacija zakona i da se pripojiš Gospodu i Njegovoj blagodati.

Izlaganje Duha zakona

Duh zakona osuđuje: Kada osuđujemo svoju decu nanosimo im osećanje poraženosti i osude. Ovde je u pitanju duh optuživanja. Svi znamo da je Sotona opadač braće. Siguran sam da niko od nas ne želi da učestvuje u njegovim delima. Kada optužujemo svoju decu ostavljamo ih u očajanju, bez rešenja za njihov problem. Pri tome mnogi roditelji govore svašta – uništavajući dete. Verbalne opomene koje se učine nagonom tela često su osuđujuće. Kontinualno zameranje često ima sličan efekat.

Duh blagodati presvedočava: Mudri roditelji znaju da nisu sami u svom zadatku vaspitanja dece. Božiji Duh je njihov pomoćnik i On će presvedočiti dete u savesti kada ga roditelj opominje. Kada to znamo nema potrebe da podižemo svoj glas ili da koristimo oštre reči da bi objasnili detetu kako je nevaljalo. Ranije sam spomenuo nešto o tom tihom autoritetu. Ovo je upravo trenutak kada uz pomoć Duha možeš odlučiti da poslužiš svom detetu. Možeš ljubazno opomenuti dete bez osuđivanja.

Duh zakona obeshrabruje: Ta reč obeshrabrenje jeste interesantna reč kada se posmatra u svetlu podizanja dece. Ona znači: “izvaditi ili oduzeti srce”. Bog nas upozorava da ne utičemo tako na svoju decu. To je vrlo opasno zbog njihove prirodne želje da nam ugađaju. Svaki roditelj treba da se pita: “Da li oduzimam srce detetu prilikom svojeg ophođenja prema njemu?” Ako tvoje dete gubi volju da čini dobro i da ti ugađa nešto nije uredu. Gospode, molimo te otvori naše oči.

Duh blagodati ohrabruje: Sa druge strane, blagodat ispunjava srce željom. Ona je potpuno drugačija od zakona. Treba da hodamo zajedno sa svojim detetom i da ga podstičemo na prave Božije puteve. Sinonim ove reči jeste “bodriti”. Volim to. Želim da budem takav prema detetu – da ga bodrim kada čini dobro i podižem kada čini zlo, tako da ono može da nastavi svoj hod. Blagodat Božija nas inspiriše da činimo volju Božiju. Želim da budem kao Bog – da inspirišem i vodim svoju decu ispravnim putem. U tome i jeste vaspitavanje dece, da ih uzbuđuješ da hodaju pravim stazama.

Duh zakona nikada nije zadovoljan: Sa zakonom nikada nećeš biti potpuno ispunjen. Uvek bi mogao biti bolji. Čini se kao da nikada nećeš dosegnuti taj nivo kada će sve što radiš biti prihvaćeno. To je priroda zakona. Ovde mislim na Fariseje. Do pojave Hrista oni su napisali čitavu knjigu Subotnjeg zakona. Zakon funkcioniše na takav način. Uvek zahteva više. Oni su se čak osećali pravednima zbog toga što su napisali više zakona o Suboti. Takvi stavovi su vrlo teški za decu koja žele da ugađaju svojim roditeljima. Mnogi roditelji rade “tiho delo osuđivanja” svoje dece pošto nikada nisu zadovoljni sa njima. Kako je mizerno kada deca odrastaju u tome. Pojedina deca provode ostatak svog života pokušavajući da budu dovoljno dobra, ali nikada ne uspevaju u tome. Pod zakonom, pogrešivanje nije dozvoljeno.

Duh blagodati blagosilja svaki novi korak: Prvo, blagodat ne zavisi od sitnih dela. Međutim, u pogledu dela, blagodat je uzbuđena prilikom svakog novog koraka poslušnosti. To uzbuđenje pokreće dete da se penje na više tlo. Seti se, treba da ide devet pohvala na jednu opomenu. Kada dete zna da nije osuđeno za svaku sitnicu ono se oslobađa da ugađa svojim roditeljima iz ljubavi. To je Biblijski način. Vidićeš da blagodat proizvodi daleko bolji rod sa mnogo boljim motivima. Pod blagodaću deca čak i mogu da čine greške. Roditelji treba da daju svojoj deci prostor za padove. Deca tada uče iz svojih padova u slobodi, a ne u atmosferi osude.

Duh zakona vezuje: On ti stalno daje više nego što možeš da nosiš. Seti se Banjanovog Poklonika. Breme koje je Poklonik imao na svojim leđima predstavlja ropstvo zakona. Kada pritiskamo svoju decu nečim što ona ne mogu nositi, tada ih dovodimo u ropstvo. Ona postaju robovi naših neosetljivih zahteva. Uvek treba da se sećamo bezbrižnih stavova malog deteta. Takvo je Carstvo Božije. Bože sačuvaj da ćemo dozvoliti sebi da budemo krivi zato što smo vezivali teška bremena na svoju dragocenu decu koja to nisu mogla nositi.

Duh blagodati donosi slobodu: Kada se dete ispravno vodi ohrabrivenjem i pohvalom ono pronalazi život pun slobode. Nevini dečiji život treba da predstavlja slavno Božije Carstvo. Mnogo treba da radimo sa tim detinjim iskustvom dok uređujemo njihove mlade živote. Ako hodamo u blagodati nećemo im nametati više nego što mogu nositi. Bićemo oprezni u procenjivanju zadataka prema mogućnostima. Ako vodimo svoju decu pravim stazama ona će početi da primaju blagoslov i slobodu tih pravednih staza. Moramo biti predati punovremenom roditeljstvu da bi se to desilo.

Duh Zakona proklinje: Prokleta osoba jeste ona koja je ostavljena. Ostavljena je da nosi svoju osudu zbog zla koje je učinila. Isus je baš tako uzeo naše prokletstvo na sebe. Prokleta osoba je ona nad kojom je izrečeno prokletstvo. Stanje takvog bića je očajavajuće. Mnoga deca se upravo tako osećaju kada ih roditelji grubim rečima šalju u sobu. Ona sede tamo u sobi, pod prokletstvom, čekajući osudu. U dodatku, ako roditelji proklinju svoju decu i rečima, to ostavlja dete u očaju. Mnoga deca se nikada nisu oslobodila od verbalnih prokletstava koja su im roditelji naneli. Prokletstvo često u sebi sadrži element budućnosti, a može biti i proročko. Mnogi roditelji ne razmišljaju o tome kada tako govore, ali reči imaju snažan uticaj na decu.

Duh blagodati blagosilja: Već sam pisao o blagosiljanju svoje dece. Ipak, osećam da je vredno da se o tome još jednom spomene. Treba da vidimo blagoslove koji izviru iz srca koje hoda u blagodati. Reči blagoslova spontano izviru iz izobilnog srca. Ohrabrujuće reči imaju u sebi žar. One inspirišu, motivišu i daju snagu našoj deci da čine dobro. Kada blagosiljamo tada ličimo na Boga. Pregledaj Bibliju i vidi koliko puta se spominje Bog i Njegovi blagoslovi. Bog je obuzet blagosiljanjem svog naroda. O Bože, učini nas sličnima Tebi u tom svetom delu!

Duh zakona kritikuje: Kada roditelji stalno nalaze greške, tada se oni nalaze u sferi zakona. U tu klopku je lako upasti zato što želimo da naša deca čine ono što je pravo. Međutim, ako zanemarujemo pozitivne aspekte vaspitanja tada upadamo u kritikujuće i zamerajuće aspekte zakona. Niko od nas ne želi da bude zanovetalo. To čini čoveka mizernim. To čak utiče i na one koji treba da ga slušaju. Dragi roditelju, ako uhvatiš sebe u tome da stalno pronalaziš nečije greške, tada verovatno upravljaš u zakonu, a ne u Božijoj blagodati.

Duh blagodati uvek ublažava kaznu: Ovo je jako divan opis blagodati. Da li poznaješ nekog ko je takav? Oni uvek osvežavaju društvo. Tu se nalazi zlatno pravilo: “Ono što želite da vama čine ljudi, činite vi njima”. Mi želimo da se nama ublaži kazna. To je skroz drugačije od onoga kada prvo tražimo najgore i onda očekujemo da ga pronađemo. Mislim na reči iz “poglavlja o ljubavi”: “Sve snosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi” (1.Kor.13:7). Mnogo puta najpre očekujemo najgore. To je veliko obeshrabrenje za decu.

Duh zakona otkriva greh i seća ga se: Ovo se dešava kada roditelji ne daju ispravne opomene deci. Otkrijemo im greh, žalimo se u vezi toga, podsećamo dete na to, ali nikada ne učinimo nešto povodom toga. Ne pokušavamo da očistimo srce deteta i da završimo sa tim. To je upravo ono što i zakon radi. Zakon nije imao lek za greh. Tada, da bi stvari učinili još lošijim, stalno podsećamo dete na to loše delo koje je učinilo. U takvom vladanju uopšte ne postoji milost. Kada se dete nalazi u takvom stanju ono je mizerno i bez nade.

Duh blagodati oprašta i zaboravlja: Kada dete uradi nešto loše, naša srca treba da budu iskupljujuća. Treba da tražimo najbolja moguća sredstva da bi očistili tu stvar i zaboravili. “Ljubav pokriva sve prestupe” (Priče 10:12b), a Bog je obezbedio način da roditelji to čine. Kada ljubazno karamo svoje dete i pomažemo mu da očisti svoju savest, tada ga oslobađamo da zaboravi zlo. Takvo vladanje je puno milosti i praštanja. Ne postoji bolji način da se dete uči kakav je Bog nego kada mu kažeš: “Oprošteno ti je; idi i više ne greši!” Kada podsećamo dete na njegov greh ponašamo se kao Sotona.

Duh zakona teži da ide u detalje: Opet navodim Fariseje kao primer za ovu karakteristiku. Oni su bili ekstremi u svojim detaljnim zahtevima, a propuštali su mnogo važnije stvari zakona. Za našu decu je veliko breme kada od njih zahtevamo detaljisanu savršenost. Naša precizna priroda ih navodi na predaju. Još gore, ona će postati perfekcionisti kao i mi i trebaće da žive u tom ropstvu u svim njihovim danima.

Duh blagodati je fleksibilan: Kada živimo u blagodati stvari ne trebaju da budu tačno takve kako mi želimo. Duh zakona je dovoljno dobar. Postoji najmanje pet načina da se izbaci smeće iz kuće i to ne mora da se učini onako kako baš ja želim. Zakon kaže: “Izbaci smeće” a blagodat dozvoljava fleksibilnost u vezi načina na koji će se to delo učiniti. Ja sam ovo trebao da naučim iz prve ruke u svom poslu. Dok pišem ovu knjigu moj sin Samuel rukovodi našim porodičnim poslom. On mnoge stvari radi drugačije od mene. Dajem mu slobodu da radi po njegovom rasuđivanju. On dobro radi posao, iako je to mnogo drugačije nego što bih ja na primer radio.

Duh zakona je orijentisan na izvršavanje: Ova tačka u sebi sadrži jako tužne priče. Kada roditelji stave dela i detaljna izvršavanja na vrh svoje liste, oni razvijaju teologiju dela. U teologiji dela nikada ne znaš da li si učinio dovoljno da bi bio prihvaćen. Deca koja odrastaju u takvoj atmosferi obično odnesu to i u svoju mladost. Ona mogu provoditi ostatak svojih života u pokušavanju da delima zadobiju blagoslov. Svi znamo da taj blagoslov dolazi zato što nismo uvek spremni da činimo dobro. To je ropstvo. Kada roditelji tako vaspitavaju svoju decu ona se osećaju odbačenima svaki put kada učine nešto pogrešno. Tragična je realnost ako deca dobijaju ljubav i prihvatanje roditelja samo kada učine ono što je dobro. Da li je Bog takav? Da li je takva Božija blagodat? Svi znamo odgovor.

Duh blagodati je orijentisan na odnos: Najviši cilj u životu blagodati jesu odnosi. Sve u Novom Zavetu upereno je na odnos, najpre sa Bogom i onda sa bližnjima. Temelj tih odnosa jeste bezuslovna ljubav. Mi smo Hrišćani i prihvaćeni smo u Ljubaznome zato što smo se obratili Bogu kroz Isusa Hrista. Takva teologija treba da prožima naše domove. Naša deca duboko u svojim srcima trebaju znati da ih volimo bez obzira na sve. Ona trebaju osećati našu ljubav i prihvatanje čak i onda kada ih karamo. To je blagodat.

Na završetku

Želim sada da definišem reč “zakon”. Verujem u korišćenje zakona u mojoj kući. Deca su pod starateljem i upraviteljem sve dok ne dođu Hristu. Međutim, sve to treba da funkcioniše pod Božijom blagodaću. Motivacija jeste dovesti dete u spasavajuće poznanje Hrista i tada ga učiti da hoda sa Njim. Pitanje je: “Kakav ću ja biti?” Da li ću biti ljubazni otac koji vodi i vaspitava ili zahtevajući zakon koji ne pokazuje milosti? Ako se suviše oslonimo na zakon, tada ćemo podići svetskog buntovnika ili Fariseja. Ako se potpuno oslonimo na blagodat podićemo ljubaznog učenika Isusa Hrista.

Završavam ovo poglavlje sa jednom pričom. Pre nekoliko godina sedeo sam u svojoj kancelariji i savetovao jedan mladi bračni par u vezi njihovog doma. Bili su jako zabrinuti za svoje prvo dete koje je tada imalo tri godine. Imali su mnogo problema sa njenom poslušnošću. Otac nije imao apsolutno nikakav odnos sa svojom ćerkom. Nije hodao pouzdano u Božijoj blagodati. Dok smo tako razgovarali nisam mogao da ne primetim malu devojčicu. Svaki pokret koji je napravila bio je propraćen pogledom straha na njenog oca. Mogao sam reći da je bila opominjana za svaku sitnicu. Mogao sam takođe reći da je često dobijala batine radi mnogih sitnica. Moje srce se slomilo dok sam posmatrao taj odnos između oca i ćerke.

Na kraju sam se slomio i rekao: “Vi svojim detetom rukovodite pod zakonom”. Pokušao sam da mu pomognem da ugleda robota koga je polako stvarao svojim metodama. Bog mu je otvorio oči baš u mojoj kancelariji. Čim je dobio otkrivenje onoga što je radio, slomio se i plakao kao mala beba. Imali smo divno vreme pokajanja i njegova porodica je zauvek bila promenjena.

Možda se upravo ovako osećaš dok završavaš ovo poglavlje koje ispituje odnose. Samo napred i plači. Bolje da sada plačeš nego da nastaviš hod na pogrešnom putu. Često kažem: “Plači sada ili ćeš kasnije. Izaberi.”

Molitva

Dragi Gospode, daj nam oči koje će razlikovati Stari od Novog Zaveta. Radi naše dece koja pate zbog našeg neznanja molimo te otvori naše oči. Nauči nas da hodamo u Duhu da bi naši domovi postali ispunjeni i preplavljujući Božijom Blagodaću. Amin.