“I tražih među njima koji bi opravio ogradui stao na prolomu preda me za tu zemlju, da je ne zatrem;Ali ne nađoh nikoga”
Jezekilj 22:30
Bogu su potrebni ljudi, kao što ovaj stih jasno objavljuje. Sa svih stranica Biblije vidimo da Gospod traži čoveka, odnosno ljude. On je odlučio da radi kroz ljude – da preko njih vodi svoj narod. Najuzbudljivija stvar u svemu tome jeste da Bog ne gleda ko je ko. On će iskoristiti svakog ko želi da Mu se stavi na raspolaganje. Mislim da će se svi koji poznaju istoriju crkve složiti da je rana crkva bila puna ljudi – puna Božijih ljudi koji su bili vođe. U tim ranim radima slavne Božije sile, crkvi nisu nedostajali ljudi. Bilo je stanje kao što je prorečeno u Psalmu 68:11 kada dođe Božija prisutnost. “Gospod daje reč; glasnika veliko je mnoštvo”. Ta reč mnoštvo znači vojska. Zamisli to: cela vojska ljudi koji prorokuju. Upravo je takvo stanje bilo u doba rane crkve.
Da, Bogu su potrebni ljudi, mnogi ljudi, posvećeni ljudi koje će se odreći sebe da bi služili svom Bogu. U Svetom Pismu je evidentno da Bog traži takve ljude. Njegove oči gledaju po svoj zemlji i traže ljude čija su srca cela prema Njemu. Ali, gde su ti ljudi? To je pitanje koje sam postavio u ovom poglavlju. Naslov ovog poglavlja predstavlja više od samog pitanja. To je pitanje koje je postavljeno sa trubnim pozivom ljudima. Ima mnogo živih bića po celoj zemlji, ali gde su ljudi?
Ovo kratko pitanje postalo je mnogima od nas skoro svakidašnja fraza. Iznenađuje me činjenica da sam u poslednjih nekoliko godina svog života jako mnogo puta čuo kako ljudi izgovaraju tu frazu. Slušao sam to u dnevnim sobama nedeljom popodne kada se govorilo o mnogim prilikama za službu, a ipak nije bilo onih koji su preuzimali tu službu. Obično je za trenutak nastajala tišina koju su prekinule nečije reči: “Gde su ljudi?”
Pavle je rekao Timotiju: “I što si čuo od mene pred mnogim svedocima, ono predaj vernim ljudima, koji će biti vredni i druge naučiti”. U Pavlovo vreme, Timotiju nije bilo teško da pronađe verne ljude kojima će moći da poveri to blago. U 2.Tim.2:2 vidimo četiri generacije vođa: Pavle je prva, Timotije druga, “verni ljudi” su treća i “drugi” su četvrta generacija. Kroz takve verne ljude Bog je u ranoj crkvi nastavio da širi veru iz generacije u generaciju. Dok proučavamo istoriju crkve, vidimo da je Timotije pronašao verne ljude, a ti verni ljudi su takođe predali drugima one stvari koje su naučili.
Breme se rodilo
Reči “Gde su ljudi” i breme koje izvire iz tih reči počele su da pritiskaju moje srce pre više od dvadeset godina. Pre toga, kada sam pohađao Biblijsku školu, nisam video veliku potrebu za tim. U Biblijskoj školi imali smo najbolje mladiće iz cele zemlje – stotine mladića koji su čeznuli da budu u radu za Boga. Oni su bili u žaru za Gospoda i iskreno su Ga tražili kroz molitvu, proučavanje Reči i hrišćansku službu. Ipak, ovo breme mi nije došlo dok sam bio u školi, nego kada sam stupio u regularan skupštinski život. Desio se jedan specifičan sastanak gde me je Gospod naučio jednu lekciju koja je uticala na promenu moje kompletne službe.
Putovao sam sa Luo i Ralph Sutera pomažući im u njihovoj službi probuđenja. Bili smo u u jednoj crkvi u Morden-u, Manitoba. Treće nedelje tih sastanaka, Ralph mi je rekao: “Imaćemo jedan sastanak za žene i voleo bih da ti govoriš ženama”. Do tada nikada nisam propovedao isključivo ženama; nisam bio baš siguran, ali sam pristao. To je bio trenutak kada sam počeo da osećam posebno breme za žene. Verujem da je to bilo u utorak uveče, kada se u skupštini skupilo oko četiri stotine žena. To iskustvo neću nikada zaboraviti. Stao sam pred te sestre sa drhtanjem i neobičnim bremenom u svom srcu. Pošto smo već tri nedelje imali svako veče sastanke, te žene su bile u dodiru sa Bogom. One su poput sunđera upijale Reč.
Propovedao sam tim dragim ženama o sili pokornog duha. Podelio sam sa njima te osnovne principe koje sam izneo i vama u ovoj knjizi. Rekao sam im da Bog ima silu za njihove živote i da one trebaju da preuzmu ulogu koju im je Bog odredio da bi iskusile tu silu. Rekao sam im da (one) mogu imati izvanrednan uticaj na život svog muža ako dođu na to silno mesto – pod njegov autoritet. Ohrabrio sam ih da prekinu sa pokušajima da promenu svog muža, a da daju šansu Bogu.
Imao sam izvanrednu slobodu dok sam propovedao i tada sam uputio poziv. Skoro sve žene su ustale i došle napre. Napunile su oltar, njih dvesto. Dolazile su sve dok više nije bilo prostora. Te drage žene su došle na oltar. Plakale su! Cvilile su! Jaukale su zbog svojiih grešaka. Bile su slomljene pošto su shvatile potrebe u svom životu. Moram priznati, bio sam iznenađen i šokiran. Nisam očekivao takvu reakciju.
Posle dva dana imali smo sastanak za ljude. Cilj tog sastanka bio je isti kao i za žene. Bila je posebna poruka za ljude, koja ih je izazivala u njihovim sferama odgovornosit. To je takođe bilo posle tri nedelje zajedničkih sastanaka. Ti ljudi su već trebali da dožive probuđenje. Nisam govorio na tom sastanku, ali sam otišao da čujem poruku. Kada se propoved završila i kada je upućen poziv, tri čoveka su došla napred. Gledao sam to u šoku i tada se u mom srcu rodio naslov ovog poglavlja. Moje srce je povikalo: “Bože, gde su ljudi? Zašto nisu ovde?!”
Vidiš, pre dva dana skoro sve žene su plakale. Kada se služba završila stojale su u redu da bi mi postavile pitanja. Sa suzama su govorile: “Ne znam šta da radim. Čini mi se da moj muž ne ljubi Boga. Ne čini mi se da je on duhovni vođa i ne znam šta da radim. Možete li mi, molim vas, pomoći?” Tada je sve bilo u suzama, a sada sam jedva mogao da shvatim da su ljudi toliko nezabrinuti za poziv koji im je upućen.
Ali, to nije jedinstveni slučaj; voleo bih da jeste. Sada ima već dvadeset tri godine od tog događaja. U međuvremenu sam imao nekoliko prilika da propovedam sestrama u vezi njihovog silnog mesta pod autoritetom njihovih muževa. Video sam da se cela ta priča iznova ponavlja. Na jednom sastanku propovedana je poruka mešanoj grupi. Sedeli smo 25 minuta i slušali jednu sestru za drugom koje su sa suzama priznavale svoje grehe. Upućena je molitva za blagodat da bi se živilo u skladu sa porukom koja je iznešena. To je ponovo bilo na veliki blagoslov mom srcu, kada sam video njihova meka, nežna srca.
Posle kratkog vremena, propovedana je izazovna poruka ljudima u vezi uloge koju je Bog za njih odredio. Sastanak je bio otvoren za sve koji su želeli da daju svedočanstvo ili ispovest. Niko nije ustao. Niko. I opet, moje srce je povikalo: “Bože, gde su ljudi? Šta nije uredu sa njima?”
Tokom svojih putovanja posećujem različite domove. Dok Jackie i ja zajedno sedimo u domovima imajući zajedništvo sa drugim bračnim parovima, često primetimo da ljudima mnogo nedostaje duhovnog žara, insteresa i želje. U isto vreme, videli smo stvarnu glad kod žena koje postavljaju mnogo pitanja. Mnogo puta kada odlazimo sa takvih mesta, pogledam u Jackie i ona u mene i skoro jednoglasno kažemo: “Gde su ljudi?” U svim tim situacijama ljudi se nalaze tamo, ali ipak nisu tamo. Ljudi koji popunjavaju svoje mesto, ali ne i svoju ulogu kao vođe.
Dragi ljudi, u svojoj ruci držite znanje i mudrost koja može transformisati ceo vaš život. Božija Reč je snažna. Možda se osećate malo utučeno dok razgledate sebe u odnosu na Boga i vašu porodicu. Bog sve to može promenuti, brate moj; ustani i veruj. Sve ovo ima potencijal da utiče na tvoju decu do treće i četvrte generacije.
Kada sudi, Bog uzima vođe
Dobro, pitanje je: “Gde su ljudi?” Postoji mnogo odgovora na ovo pitanje, ali verujem da u trećoj glavi proroka Isaije imamo nekoliko odgovora. Kada se ljudi odvrate od Boga i Njegovih puteva, Bog sudi njih i njihove porodice tako što im uzima dragocene duhovne stvari. To je deo novozavetnog principa: “Kome predaše najviše, najviše će iskati od njega” (Luka 12:48). Ako imaš nešto što ne koristiš, Bog će ti to oduzeti. Ali, ako ti je Bog dao nešto i ti to koristiš, Bog će ti dati još više (vidi Matej 13:12).
“Jer gle, GOSPOD, GOSPOD nad vojskama uzeće Jerusalimu i Judi potporu i pomoć,
Svaku potporu u hlebu i svaku potporu u vodi,
Junaka i vojnika, sudiju i proroka, mudraca i starca,
Pedesetnika i uglednog čoveka, i savetnika i vešta umetnika i čoveka rečita.
I daću im knezove mladiće, i deca će im biti gospodari”
Isaija 3:1-4
Ovo su vrlo interesantni stihovi u svetlu našeg pitanja “Gde su ljudi?” Verujem da u gore navedenom tekstu imamo neke odgovore koji će razjasniti pojedine stvari u našoj trenutnoj dilemi. Bog je Izrailju (specifičnije, ljudima u Izrailju) oduzeo određene stvari pošto su se odvratili od Boga. Odvratili su se od Božijih puteva i nisu slušali Njegov glas. Sud koji je Bog doneo na narod bio je u tome što im je uzeo sve vođe. Da li znaš šta se dešava ljudima ili porodici ako im uzmeš vođe? Haos! Da li bi se ovo moglo primeniti za situaciju u Americi? Teško je pronaći vođe, zar ne? Žao mi je zbog nedostatka karaktera, čak i kod nekih naših predsednika.
Bog je rekao Izrailju: “Išli ste svojim putem; niste slušali Moj glas. Upozoravao sam vas, slao sam vam proroke, ali niste ih poslušali”. Šta je Bog mogao da im radi osim da im sudi? Oduzeo im je hleb i vodu, oduzeo im je i mnogo više od toga. Oduzeo im je vođe, najvažnije osobe. Svi ti jaki stubovi u Izrailju – otišli su. Rečiti propovednik i mudri sudija – otišli su. Osoba koja je rešavala probleme i stari mudraci – svi oni su otišli. Dakle, šta im je ostalo? Deca su im gospodarila.
Ovo mi liči na Ameriku. Ne verujem da četvrti stih govori o malim bebama (u engleskom prevodu stoji “bebe će im biti gospodari”, prim.prev.), nego na mladiće koji bi trebali da slede starije mudre ljude. Ipak, ovo me podseća na trogodišnjake koji u supermarketima gospodare nad svojim majkama i očevima. Peti stih nastavlja sa proroštvom: “Dete će ustajati na starca”. Ceo opis me podseća na Ameriku. Stare smo zaboravili i ostavili u staračke domove. Idemo im u posetu jednom ili dva puta godišnje. To se dešava, ali zašto? Zato što se Amerika odvratila od Boga i Njegove Reči.
Ceo ovaj scenario došao je i na nas, Božiji narod. Isaija je prorokovao da će doći vreme kada će ljudi reći: “Ne postavljajte me knezom narodu”. Upozorio je na vreme kada će ljudi govoriti: “Ne želim da budem vođa, budi ti!” Danas je upravo tako. Zapravo, u mnogim crkvama kada čovek ima poziv od Boga da bude vođa, on se žali: “O ne! Moram da budem vođa! Šta sada?” Čini se da više nije časna stvar biti propovednik pravde i sluga evanđelja. Šta nije uredu? Niko ne želi da bude vođa.
Pre dvadeset tri godine doživeo sam nešto što mi je otvorilo oči i ilustrovalo realnost nedostatka vođa u crkvama. Jednog nedeljnog večera sedeo sam u domu sa puno ljudi. Oni su svi sedeli i pokušavali da ubeđuju jedni druge ko će održati bogosluženje tog večera u crkvi. Niko nije želeo. Sedeo sam tamo i gledao kako ti ljudi bacaju loptu jedni drugima. (A seti se, ja volim da propovedam). Tako je išlo.
“Dobro brate, ti ćeš održati večeras bogosluženje.”
Drugi brat je rekao: “Ne, neka brat taj i taj to učini.”
A taj i taj brat rekao je: “Ne, ne bih ja. Uzmi ti.”
Ti stubovi crkve deset minuta su se vrteli oko toga. Konačno, jedan čovek je prihvatio taj zadatak i svi ostali su dobili olakšanje. Nisam rekao ni reč, ali u svom srcu sam govorio: “Ja ću uzeti! Daj meni loptu! Radujem se što imam priliku da održim bogosluženje ovog večera.”
Teško je pronaći mnogo ljudi koji će ustati i reći: “Daj meni loptu. Radosno ću to prihvatiti”. Razlog što niko ne želi da uzme loptu i trči sa njom jeste što mnogi nemaju pomazanje Duha Svetog. Nemaju rasplamsani Božiji život u sebi. Teško je pronaći ljude koji žele da ustanu i povinuju se toj disciplini za koju je potrebna molitva, čitanje Reči i dobijanje svežeg hleba koga treba davati drugima. Niko ne želi odgovornost; to je veliki posao. Kažem ti, to je sud od Boga zato što ostavljamo Njegove puteve.
Tada žena popunjava
Kada se ljudi odvraćaju od Boga i Njegovih puteva, Bog im oduzima pomazanje. On svlači sa njih duhovni autoritet i ostavlja ih u stanju bez mudrosti. Oduzima im unutrašnju snagu. Tada oni pokušavaju da budu muževi, očevi i skupštinske vođe, ali bez uspeha. To je ono što se dešava. Svi ti blagosloveni darovi od Boga nestaju. Deca ustaju na svoje očeve, autoritet se izvrće i nedostaje vođstvo. Usled svih tih nedostataka žena se ubacuje i pokušava da popuni prazninu, zar ne? Mnogo puta sam čuo kako žene kažu: “Da li ja treba da se ubacim i činim to? Moj muž ne želi da drži bogosluženja, ali nema ništa protiv da ih ja održavam.”
Kako da odgovorim na ovakva pitanja? Ona je bila vrlo pažljiva u opisivanju neodgovornosti njenog muža. Srce me boli zbog takvih majki i dece. Oni su Hrišćani i žele da imaju pravo poštovanje prema tati, ali on je uistinu kao probušena guma. Ja pažljivo kažem sestrama: “Hej, ako on nema ništa protiv da ti održavaš bogosluženja, onda čini to!” Ali, u isto vreme mislim: “Brate, probudi se! Zašto svojoj deci ne bi dao malo hleba?
Zašto da žena bude ta koja će oprezno voditi svoju porodicu pazeći da ne povredi ego svoga muža? Taj otac treba da pokrije svoju glavu u sramoti, da se pokaje i vrati Bogu. Postoji mnogo problema sa feminističkim pokretom, a ovo je jedan od njih. Dve generacije odsutnih očeva, a na kraju žena se ubacuje i ispunjava tu prazninu.
Tamo negde u prošlosti naši praoci su izneverili Gospoda. Tako su izgubili svoju silu i autoritet. Tada je odrasla generacija momaka koja nije imala pravo vođstvo. Nakon njih došla je još jedna generacija koja je odrasla u još gorim okolnostima. Sada smo tu mi i mnogi od nas ne znaju da vode svoje porodice.
Verujem da je ovo jedan od odgovora na naše veliko pitanje. Ja ne sramotim ljude. Samo govorim kakva je situacija u kojoj se nalazimo. Mnogi od nas nisu vođe kakve bi trebale biti. Braćo, treba da polomimo te okove! Moramo se osloboditi toga. Treba da budemo iskreni prema sebi i priznamo potrebu našeg srca. Treba da ustanemo i završimo sa tim manje važnim stvarima.
Pitam se koliko puta sam video suze kod žena dok govore ove reči: “Kako da pomognem svom mužu da bude duhovni vođa? On dobro obezbeđuje sredstva za život, dao nam je dobar dom za život, plaća račune, ali ne preuzima na sebe vođstvo”. Lako je izvršavati te materijalne stvari (živimo u Americi), ali pravi, čist duhovan čovek čini nešto drugo.
Dajem im pravi savet; braćo, zaista. Kažem im: “Sestro, budi u svojoj ulozi, nauči da se moliš i da odaješ čast svom mužu”. Ali moram priznati, ponekad mi se unutrašnjost zgrči kada dam taj savet zato što znam da će neki muževi sve to pregaziti.
Draga braćo, nije uredu da zapovedate ženama da rade te ponižavajuće stvari, ako vi nećete da ih vodite u svemu tome. Nije uredu govoriti svojim ženama da prate sve tvoje potrebe i da ti odaju čast. Neke od tih dragih sestara su po deset godina pokušavale tu stvar “skrivene žene”. Kada ćemo se i mi probuditi i urediti svoj odnos sa Bogom? Suviše smo ponosni, braćo. Primetio sam to mnogo puta, čak i na sastancima probuđenja kada Bog moćno radi. Sestre su brze da slome svoja srca i priznaju potrebe, a ljudi su vrlo spori u tome. Da li smo mi toliko duhovni da ništa ne treba da priznamo, ili smo suviše ponosni? Možda je vreme da napravimo jedan staromodni sastanak probuđenja u domu. Znate, kada otac sedne sa svojom porodicom i kaže: “Ja sam pogrešio! Ja sam pogrešio! Ja sam pogrešio! Hoćete li mi oprostiti? Staviću sve ostalo iza vas. Bog nije bio prvi u mom životu. Molim vas, oprostite mi.”
Vođe podižu vođe
U istoriji Izrailja postojao je period kada je narod bio pun vođa. Da li si nekada čitao listu Davidovih junaka? Postoji veća grupa ljudi koji se spominju u 2.Samuilovoj 23. David je bio pomazani vođa, a vođe proizvode nove vođe. Taj princip funkcioniše, bilo da se radi o ocu i njegovim sinovima, ili vođama i njihovim ljudima. Iz tog razloga je u to vreme bilo toliko mnogo vođa u Izrailjskom narodu. Ljudi u Izrailju bili su vođe, njihovi sinovi su odrasli i postali vođe, čak i njihove sluge su postajale vođe.
Braćo, postoje dva načina da se promeni ovo stanje nedostatka vođa. Najpre, potrebno nam je probuđenje sa neba – baš kao u davnim vremenima kada se Duh Božiji izlivao na ljude. Tada ćemo imati mnoštvo vođa. To će zaustavti ovaj vihor.
Drugi način jeste da uspostavimo bliskije odnose u domu. Mi ljudi treba da imamo lično probuđenje u našim srcima i da zauzmemo svoje mesto kao vođe u domu. To će proizvesti celu generaciju mladića koji će biti vođe. Vidiš, kada dečak odraste u domu gde je otac vođa, on spontano hvata duh vođstva. Otac je njegov ugled. On odrasta kod očevih nogu i preuzima njegovo vođstvo. To je nešto što svaki čovek između nas može učiniti. Mi ljudi imamo potencijal da preokrenemo celu ovu stvar u jednoj generaciji. Kada bi ustali, zauzeli svoje mesto i bili verni, Bog bi nam dao generaciju mladića koji bi postali vođe. Bog i danas traži ljude. On traži ljude koji žele da ispune tu prazninu i naprave živu ogradu. To počinje u domu. Postoji mnogo ljudi koji imaju nadahnuće i žele da rade Božije delo. Zahvaljujem Bogu za sve njih, ali moramo se setiti da Božije delo počinje u domu. U domu imaš punu kuću učenika koji čekaju na tebe. Imaš ženu kojoj je potrebna nega. Imaš školu ispita za buduću službu.
Bog želi da svaki čovek postane zreo. Zreo čovek je čovek koji je naučio da hoda sa Bogom – čovek koji želi da bude osetljiv na glas Duha Božijeg. Zreo čovek je čovek koji je pun presvedočenja iz Božije Reči. Niko ne treba da mu kaže šta da čini; on to čini iz presvedočenja – iz želje sopstvenog srca.
Zreo čovek je čovek koji se predao Bogu. Naučio je da hoda u svetlu. Kada mu je Bog dao svetlo, on je rekao: “Amin” (ili, “tako neka bude”). Tada mu Bog daje više svetla i on opet kaže “Amin” Božijoj volji. Na taj način sazreva. Takvi ljudi su “vredni da nauče i druge.”
Zreo čovek je čovek koji je naučio da upravlja svojim finansijama. Božija volja je da budeš stabilan i u finansijama. Za neke od vas to znači da morate napraviti velike promene, odnosno da se rešite nekih dugova. Ovde ne mislim na osnovne dugove (kao na primer za kuću), nego na kreditne kartice i tome slične stvari. Za Boga je čast kada si finansijski stabilan. To je deo pravog vođstva.
Crkva puna pobožnih ljudi
Hajde sada malo da maštamo. Sve ove misli o vođama pokreću moje srce: Šta ako bi svi ljudi ozbiljno shvatili ovu stvar vođstva? O, koja crkva bi to bila! Puna skupština ljudi koji su predati Bogu i koji hodaju u vođstvu. To bi bila jaka crkva. To bi bila novozavetna skupština. To bi bila apostolska crkva, kao što je bila rana crkva u doba apostola.
U ranim danima hrišćanstva kada se Duh izlivao na sve, podigle su se mnoge vođe. Crkva je bila puna pobožnih vođa. To je bila norma. Možda misliš da je standard suviše visok, ali razmisli za trenutak. Ovi opisi zrelog čoveka su Biblijski zahtevi za vođe u crkvi (1.Tim.3:1-14). Verujem da svi mi ljudi treba da stremimo ka tome da jednog dana zauzmemo mesto vođe u crkvi. To znači da treba da radimo na tim zahtevima. Treba da budemo zreli ljudi koji hodaju sa Bogom. Treba da budemo ljudi presvedočenja i da imamo finansijsku stabilnost. Treba da budemo ljudi koji imaju urednu decu i verne žene. Lista se nastavlja, ali ovde je stvar da treba da težimo za tim kvalitetima koje ima jedan vođa. Jednog dana to će nam doneti crkve pune pobožnih vođa – a to je novozavetni život u crkvi.
Za crkvu treba da bude normalna stvar da bude puna Božijih ljudi. Crkva treba da bude puna proroka, učitelja, tešitelja, evanđelista i mudrih ljudi koji znaju da vode narod. Danas, većina crkava ima jednog ili dva dinamična čoveka, a ostali samo sede u klupama. To nije Novi Zavet. Neka Bog svakoj porodici dâ Božijeg čoveka za tatu. Sva deca treba da imaju tatu koji će im svakodnevno na bogosluženjima davati svežu Reč od Boga. Ali, gde su ti ljudi?
Bog odaje čast ljudima
Bog odaje čast ljudima. Od početka stvorenja Bog je uspostavio svoj red. On je učinio Adama carem zemlje i dao mu odgovornost nad svime. Najvećim delom i u većini situacija Bog radi kroz ljude. Bog je odredio da i crkvu, isto kao dom, vode ljudi. Postoji mnogo odgovornosti koje se podrazumevaju u ovoj istini i mislim da mi ljudi treba da se probudimo u tome.
Kroz celu Bibliju vidimo da Bog koristi ljude. Čak je i sadržaj Biblije napisam ljudima. Iako je napisana za sve, opet je mnogo napisano za braću. Ne kažem da Bog ne odaje čast i ženama; objasnio sam kako je Bog uspostavio svoj red u vezi njih. Ali od početka Božiji plan je bio da postavi ljude u autoritet i da im dâ veću odgovornost.
Ali braćo, kome je više predato, više se i zahteva od njega. Često sam govorio ljudima koji su imali borbe zato što su se nalazili pod određenim autoritetima: “Radije bih bio pod autoritetom, nego u autoritetu, zbog teškog tereta odgovornosti koji pada na tebe kada si postavljen kao autoritet”. Ipak braćo, plašt je pao na nas. Bog nas poziva da u tom putovanju ustanemo i ispunimo tu prazninu. Mi smo ljudi.