Želja za zajedništvom (3)

Milenko Isakov
„Ali, znanje nadima ohološću, a ljubav izgrađuje“
(1.Korinćanima 8:1)

Ovo je treća poruka u kojoj nastavljamo sa razmišljanjem o našoj velikoj potrebi da želimo zajedništvo sa braćom i sestrama u Isusu Hristu. Nastavljamo sa citiranjem iz propovedi brata Tibi Dirici.

Danas sam tužan kada vidim pad zajednica. Nekada nam je bilo jako lepo da budemo zajedno. Svaku priliku smo koristili da se sretnemo. Danas mnogi ne bi došli na sastanak ni ako bi trebalo pešačiti samo 20 metara. Zašto? Zato što ih zajedništvo ne zanima i ne fali im. Dovoljni su sami sebi. Zadovoljstvo nalaze u onome što ih okružuje, u tehnici, internetu i televiziji. O tome ustvari misle. Tako je tužno iskusiti da tamo gde su cvetale zajednice i bila srećna zajedništva, do kasno u noć smo bili zajedno, a sada već uveče u 7 gledamo na sat i mislimo kako bi trebali kući. „Previše, previše je već zajedništva, više nam ne treba“. Tako ćemo postajati sve nesrećniji. Imajmo na umu da je to uvek Sotonin cilj. U kakvom god obliku da dolazi na Crkvu njegov napad, bilo da su to razlike u pogledima, teologiji ili navikama, suština je da se time prouzrokuje napetost među braćom i sestrama – da ih međusobno otuđi.

Koliko je važnija ljubav nego znanje! Kada apostol govori o žrtvama za idole, kaže da mi imamo znanje koje nadima, a ljubav izgrađuje (1.Kor.8:1). Koliko bi bilo bolje kada bi imali manje znanja, a veću ljubav. Sotona je zadovoljan i time, da napuni naše glave znanjem. Mi smo već jako pametni, toliko već znamo i pozadinu mnogih stvari, pogotovo u današnje vreme. Sa interneta možemo sve da prikupimo. Znamo mnogo više nego ljudi pre nas, koji su živeli 50-60 godina pre nas. Oni su jedva nešto znali, ali su znali voleti jedan drugoga! Šta možemo da postignemo tim znanjem i teologijom koju imamo u svojoj glavi, ili današnjim savremenim koncertima slavljenja u modernim crkvama, ako nemamo ljubavi?

Ako ne čeznemo za međusobnom bliskošću, ako u nama nema želje da jedva čekamo da vidimo svog brata ili sestru, nećemo biti srećni. Može hrišćanstvo i svet bilo šta da nam pruži, ali ako se srca međusobno ohlade, prestaje i sreća. Sotona nas vara i mislimo da imamo svoj privatni život. Ne, on to čini zbog toga da upropasti najdragoceniju stvar – ljubav! Ako među nama nema ljubavi i želje da se sretnemo, onda može bilo koliko da se evangelizira i da se pokazuju velike stvari svetu, ljudi se neće obraćati. Jer Isus kaže: „Po tome će svet prepoznati da ste moji učenici, ako se volite među sobom.“ Neće prepoznati po tome da ćemo govoriti velike stvari. To im ne treba, toliko već stvari čuju. Ljudima nedostaje ljubav, bilo da su toga svesni ili ne.

Voleo bih da navedem jedan primer iz 80-tih godina kada smo bili u Ukrajini gde je crkva bila progonjena. Okupili smo se na jednom salašu. Kada smo mi gosti stigli, ljubav kojom su nas primili ne može se ispričati. Bili smo mladi, ali smo plakali, jer tako nešto nikada nismo doživeli. I dok smo tamo bili zajedno, stigla je jedna stara žena sa dve štake. Ona je pešačila tri kilometra. Zašto? Samo zato da bi se srela sa nama, jer je toj ženi toliko značio taj susret! Ako nama susret ne znači ništa, onda nećemo pešačiti ni 50 metara, ili voziti 2 kilometra autom. U to vreme kada su hrišćane progonili, nemojmo misliti da susret nije koštao ništa. Jako puno je koštao susret. Trebali su potajno da odu, i ako bi ih ipak uhvatili, onda u boljem slučaju bi ih kaznili, stavili u zatvor ili bi ih jako istukli. Zašto su se vernici uprkos tome ipak okupljali, da ih nisu mogli zaustaviti? Nije bilo reči o tome: „Zbog progonstva nećemo otići. Ne možemo se sresti, jako nam je žao“. Za njih je susret braće i sestara bio toliko dragocen da su bili spremni da plate svaku cenu za to.

Kao što sam spomenuo, u sadašnje vreme toliko je veliko blagostanje, toliko smo se obogatili, u izobilju smo toliko da nas skoro ništa ne košta susret, jer imamo novac, mogućnosti, dobra auta. Ne treba da pešačimo 3 kilometra, iako nemamo potrebu za štakama. Samo trebamo sesti u auto i otići 5 minuta vožnje, ali ako ne čeznemo za susretom sa braćom i sestrama, onda će nam i to biti previše. Svi mi se žrtvujemo za nešto onoliko koliko to smatramo vrednim. Ako je za nas bratska ljubav vrednost i te kako ćemo se žrtvovati za nju. Kao što sam spomenuo, Sotoni je jako dobro uspeo plan i njegova taktika.

Tužno je što sam morao iskusiti da od kada se pojavila ova moderna tehnika (internet i pametni telefoni), od tada naglo propada zajedništvo. Crkve su još tu, i kao što sam spomenuo, čak su postale modernije, lepše i bolje, ali se hlade. Ljudi dođu, ali ne pronađu svoju sreću. Kako je tehnika ušla u crkve i dospela u ruke ljudima, tako vidim da se ljubav i zajedništvo braće sve više hladi. Zbog toga kaže apostol Jovan da sve ono zato govori da naša radost bude potpuna. Toliko bi bilo dobro kad bi prepoznali da je svejedno šta ćemo postići u ovom svetu, jer ako je Sotona uspeo da poruši našu ljubav i našu čežnju za zajedništvom, onda nećemo biti srećni. Nećemo biti srećni!