Hristova poniznost (1)

Milenko Isakov
„…nego je ponizio sâm sebe uzevši obličje sluge”
(Filibljanima 2:7)

Pre dve sedmice smo započeli ovu temu i danas želimo da nastavimo da razmišljamo o poniznosti koju je naš Gospod posedovao dok je živeo na zemlji. Nedostatak poniznosti jeste uzrok mnogih neslaganja i sukoba među vernicima. Vređanje, nepraštanje i očekivanje da se naša reč poštuje i izvršava takođe su direktno povezani sa nedostatkom poniznosti u srcu vernika. Bog želi našu poniznost. Apostol Petar piše: “Ponizite se dakle pod silnu ruku Božiju, da vas povisi kada dođe vreme” (1.Pet.5:6). ‘Moćna Božija ruka’ je izraz koji opisuje Božiju svemoć i jačinu kojoj se niko ne može suprotstaviti. Bog ima plan za naš život i On u skladu sa time postupa sa nama. Poniziti se pod silnom Božijom rukom znači prihvatati Njegovu volju, strpljivo podnositi nevolje bez gunđanja, biti miran pod Njegovim prutom i ne prezirati Njegovo karanje. Ponizan čovek iskreno žali zbog svog greha, priznaje svoju ništavost i nedostojnost, i stoji sa oduševljenjem pred Božijim veličanstvom! Ludost je ne želeti poniziti se pod tako silnim Bogom, jer pod senom Njegovih krila je počivanje i mir, a poniznost i poslušnost Bogu jeste siguran put da nas On u svoje vreme uzvisi.

Nastaviću sa citiranjem iz knjige “Živeti kao što je Isus živeo”:

“Kad god je Isus nekoga izlečio ili učinio neko čudo, težio je da niko ne sazna za izlečenje, jer su Njegova čuda bila dela saosećanja za pojedince u potrebi, a ne javna zabava. Čak i kada je vaskrsnuo Jairovu ćerku iz mrtvih, dao je strogo uputstvo da se nikome ne govori o tome (Marko 5:43). Tek kada je Isus napustio ovu zemlju Njegovi apostoli su objavili zapis o Njegovom životu.

Kada je uzeo posudu sa vodom i oprao noge učenicima, to je bio tipičan prikaz Njegovih postupanja tokom celog života. Bio je sluga svim ljudima. Bio je brz da zapazi da su noge Njegovih učenika prašnjave i podjednakom brzinom je uzeo posudu sa vodom i učinio što je trebalo, umesto da čeka i gleda da li će neko drugi to učiniti. To delo je bilo simbol Njegove životne službe drugima. Isus nije čekao da neko traži od Njega da nešto učini. Uočavao je potrebu i činio ono što je trebalo.

Isus se blisko družio sa ljudima najniže društvene lestvice i kretao se među njima kao potpuno ravnopravan sa njima. Iako je bio bezgrešan i savršen nije dozvolio da se drugi osećaju neprijatno zbog svoje nesavršenosti. Nije izazivao ulagivački odnos dok je hodao sa svojim učenicima. Šta više, On se toliko otvoreno kretao među njima da su se oni osećali slobodni da Ga ukore i da Ga čak i savetuju (Mat.16:22; Marko 4:38; 9:5).

Isusovu poniznost vidimo u traženju zajedništva sa učenicima u molitvi. U vrtu Getsemaniji zatražio je od Petra, Jakova i Jovana da se mole sa Njim, jer je Njegova duša bila „duboko ožalošćena do tačke smrti“ (Mat.26:38). Isus je bio svestan totalne slabosti našeg tela koje je i On uzeo. Zbog toga je tražio zajedništvo učenika u molitvi. Pošto nismo dovoljno iskreni da priznamo našu ništavost, manifestacija Božije sile kroz nas je ograničena. Isus nam je pokazao put poniznosti. Taj put je priznavanje slabosti našeg tela i ljudske ništavosti.

Pošto se Isus ponizio Bog Ga je uzvisio na najvišu poziciju u univerzumu (Fil.2:9). Oni koji odu najdalje putem poniznosti sedeće sa Isusom sa Njegove desne i leve strane u slavi. Tokom celog svog života Isus nije prestajao da ide „na dole“. Sišao je sa neba dole i nastavio je da ide niže, niže, niže i tako sve do krsta. Nijednom nije napravio zaokret sa te putanje i pošao „na gore“. Postoje samo dva duha koja deluju danas na zemlji. Jedan, duh Sotone (Lucifera) podstiče ljude da idu „na gore“ – bilo u svetu ili hrišćanstvu. Drugi, Duh Hristov, vodi ljude da idu sve niže kao njihov Gospodar. Kao zrno pšenice, Isus je išao sve niže i niže, i svi njegovi pravi učenici mogu se nepogrešivo prepoznati po toj karakteristici.

Isusova poniznost u svoj svojoj brilijantnosti vidi se prilikom Njegove smrti. Ne postoji nepravedniji slučaj suđenja od onog kroz koji je Isus prošao. Ipak, On se potčinio ranjavanju, vređanju, nepravdi, ponižavanju i ismevanju, i to u tihosti. Nije prizivao prokletstvo na svoje neprijatelje, niti je pretio osvetom, niti je tražio pomoć anđela. Prepustio je sva svoja prava kao Božiji Sin.

„Stisnuta pesnica“ predstavlja pogodan simbol za ljudsku rasu – označavajući žudnju za zadržavanjem svojih prava, moći ili položaja, ujedno sa željom za uzvraćanjem na napad. Sa druge strane, Isus je dobrovoljno otvorio svoje šake da primi klinove na krstu. Njegove šake su uvek bile otvorene da daju, daju i daju. Na kraju je prepustio i sâm svoj život. To je prava poniznost. I to je pravo „čovečanstvo“ kakvo je Bog nameravao da bude.

Biblija kaže: „Ako strpljivo podnosite nevolje kada ste dobro činili, i još nezasluženo, to je Bogu prihvatljivo u ugodno. Jer ste na to i pozvani – to je neodvojivo od vašeg poziva. Jer je Hrist takođe podnosio…ostavivši vam svoj lični primer, tako da biste mogli da sledite Njegove stope … kada je On bio grđen i vređan, nije uzvraćao pogrdama i vređanjem; kada je bio pogrđivan i u trpljenu, nije ih plašio osvetom; nego je poverio sebe i sve drugo Onome koji sudi pravedno“ (1.Pet.2:20-23 – Amplified prevod Biblije).

Poniznost Isusu nije dozvoljavala da ikoga sudi. Samo je Bog sudija svih ljudi; svaki čovek koji sudi drugoga zauzima mesto koje pripada samo Bogu. Kao čovek na zemlji, Isus je rekao: “Ja ne sudim nikome” (Jovan 8:15). On je prepustio sav sud svome Ocu. U tome takođe vidimo lepotu Njegove poniznosti.

Isus se voljno pokorio ponižavajućoj smrti koju je Otac isplanirao za Njega. Izvan ljudskih instrumenata koji su planirali i izvršili Njegovo raspeće, On je mogao da prepozna Očevu ruku i da voljno popije čašu koju mu “Otac daje” (Jovan 18:11). „Bio je poslušan do sâme smrti, i to smrti na krstu“ (Fil. 2:8).

Ovo je stvarni Isus iz Svetog Pisma. Za razliku od savremenih evangelizatora, Njemu nije ukazana čast kao slavnoj ličnosti ili filmskoj zvezdi. Baš nasuprot, bio je prezren i odbačen od ljudi; i tadašnji svet Ga se „rešio“ razapevši Ga na krst. Današnji svet nije drugačiji i učenik nije iznad svog učitelja. Hrišćanstvo koje je popularno i koje primamljuje svetsku čast jeste falsifikat prave vere. Ceo Isusov život – od rođenja do smrti – predstavlja činjenicu da „ono što je visoko cenjeno kod ljudi je odvratno u Božijim očima“ (Luka 16:15).

„Učite od Mene“, rekao je Isus, „jer sam Ja od srca ponizan“ (Mat. 11:29). Poniznost je glavna stvar koju je Isus tražio da uče Njegovi učenici. Isto to treba i mi da učimo od Njega!”

Pomozi nam Gospode da učimo od Tvoje poniznosti! Amin.