TREĆE POGLAVLJE

Staza ka Hristovom životu

2. Biti ispražnjen

Put krsta uključuje ne samo biti slomljen, nego takođe ispražnjen.

Ne više ja”, rekao je Pavle. On je dopustio da bude ispražnjen od svoga ‘ja’, tako da Hrist može živeti i vladati u njemu. Čak se i Isus ispraznio kada je sišao sa Božanskog prestola do užasnih dubina krsta (Fil.2:5-8). Krst će imati isti značaj u našem životu kao u životima Isusa i Pavla.

U ovom poglavlju pogledaćemo život Avrama da bismo videli šta znači biti ispražnjen. U Jakovu 2:23 Avram je nazvan ‘prijatelj Božiji’. On je bio tip onih koji se danas u novozavetnom dobu nazivaju Božijim prijateljima. Isus je rekao svojim učenicima baš pre odlaska na krst: “Vi ste prijatelji ako me slušate (kao što je Avram činio). Više vas ne nazivam robovima, jer se gospodar ne poverava svojim robovima; sada ste Moji prijatelji, potvrđeni činjenicom da sam vam rekao sve što je meni Otac rekao” (Jov.15:14,15, Living Bible prevod).

U novozavetnom dobu Bog nas poziva da budemo ne samo Njegove sluge, nego Njegovi prijatelji – koji su ušli u Njegove tajne savete i koji razumeju sakrivene misterije Njegove Reči. Avram je bio takav prijatelj. Bog mu je otkrio svoje tajne (1.Mojs.18:17,19).

Bog je obilato blagoslovio Avrama. Nama se takođe kaže da “svi koji veruju Hristu (mogu) deliti isti blagoslov koji je Avram primio” (Gal.3:9, Living Bible prevod). Kakav je to bio blagoslov kojim je Bog blagoslovio Avrama? Božije obećanje Avramu bilo je: “Blagosloviću te” (1.Mojs.12:2). U prethodnom poglavlju smo videli šta znači biti blagosloven od Boga, ali Božije obećanje se ne završava sa: “Blagosloviću te.” On nastavlja da govori, “…i ti ćeš biti blagoslov drugima.” To je bila punina svrhe koju je Bog imao za Avrama i to jeste Njegova svrha za nas danas. Ne samo da ćemo biti blagosloveni nego i kanal kroz koji će taj blagoslov uticati na druge.

Galatima 3:14 pojašnjava da je Avramov blagoslov za nas danas povezan sa darom Svetog Duha. Sveti Duh je taj koji nam prenosi taj izobilni Hristov život i onda taj isti život poslužuje drugima kroz nas.

U Jakovu 2:21-23 gde je Avram nazvan Božijim prijateljem spomenuta su dva događaja iz Avramovog života:

(a) Njegovo verovanje Bogu kada mu je On rekao da će dobiti sina (stih 23 ukazuje na 1.Mojs.15:6)

(b) Njegovo prinošenje Isaka kada to Bog traži od njega (stih 21 ukazuje na 1.Mojs.22:5).

Jakov je spojio oba slučaja koja su opisana u 1.Mojsijevoj 15 i 22 kada je hteo da kaže da je Avram nazvan Božijim prijateljem. Ta dva poglavlja u 1.Mojsijevoj opisuju dva važna perioda u Avramovom životu. Štaviše, u ta dva važna poglavlja nailazimo na prva pojavljivanja dve važne reči u Bibliji – “vera” (1.Mojs.15:6) i “obožavanje” (1.Mojs.22:5).

Pošto je celo Sveto Pismo nadahnuto od Boga, mora postojati neka značajnost koja je povezana sa prvim pojavljivanjem jedne važne reči u Svetom Pismu. Iz tog razloga, ova dva odeljka Svetog Pisma će nas mnogo toga naučiti u vezi značenja vere i obožavanja.

To su dve lekcije koje je Avram trebao da nauči – šta znači verovati Bogu i šta znači obožavati Boga. Oboje je moguće jedino ako prihvatimo krst kao instrument našeg ‘pražnjenja’.

Imati pouzdanje u Boga

Avram je trebao da nauči da imati pouzdanje u Boga ne znači samo intelektualno verovanje, nego i biti ispražnjen od samodovoljnosti i samozavisnosti.

U 1.Mojsijevoj 15 (gde se reč ‘vera’ pojavljuje u 6-om stihu), zapis počinje rečima “Posle ovih stvari…” (stih 1). Prethodno poglavlje, na koje se odnosi ovaj izraz, ukazuje da je to bilo vreme velike pobede u Avramovom životu. Sa 318 neobučenih slugu, on je izašao i porazio vojske četiri kralja. Zatim, na kraju svega toga, poneo se toliko plemenito pred kraljem Sodoma da je odbio da primi bilo kakvu naknadu za svoj trud. Bog mu je čudnovato pomogao u obe ove prilike. Sada, u času svoje pobede, Avramu je bilo lako da se oseća samodovoljno.

U to vreme Bog je progovorio Avramu i rekao da će imati sina. I ne samo to, nego je još rekao da će kroz tog sina doći potomstvo koje će biti brojno kao nebeske zvezde. Ovo je izgledalo skoro nemoguće, ali Avram je verovao Gospodu (1.Mojs.15:6). Jevrejska reč prevedena ovde sa ‘verovao’ jeste ‘aman’, što je reč koju koristimo na kraju naših molitvi ‘amin’. Ta reč znači, “Tako će biti”. Kada je Bog govorio Avramu da će imati sina, on je odgovorio sa ‘amin’, što u suštini znači: “Gospode, ja ne znam kako će se ovo desiti, ali pošto si ovo Ti rekao, verujem da će se to zbiti.”

Božije obećanje je izgledalo teško jer Sara nije više mogla roditi. Naravno, sâm Avram je još bio plodan. Dakle, bilo je neke šanse. Drugim rečima, obećanje nije baš doslovno bilo nemoguće, ali za sigurno jeste bilo teško.

Pomaganje Bogu u poteškoćama

Nakon što je čuo od Boga obećanje, Avram mora da je u sebi razmišljao i rekao: “Dobro, mislim da treba da pomognem Bogu u ovoj situaciji, pošto Sara ne može da rodi.” I tako on spremno prihvata Sarin predlog da se spoji sa Agarom, njegovom sluškinjom. Iskreno je želeo pomoći Bogu. Imao je osećaj da Bog ima poteškoće davši obećanje koje, ljudskim jezikom rečeno, ne može biti ispunjeno. Božiji ugled je stavljen na rizik. I tako da bi sačuvao Boga od ove neugodne situacije Avram se spojio sa Agarom i proizveo Ismaila! Međutim, Bog odbacuje Ismaila kao neprihvatljivog, jer je bio proizvod ljudskog truda.

Toliko mnogo motivacije za hrišćanski rad u današnje vreme, avaj, proističe iz istog telesnog razmišljanja kakvo je Avram imao. Vernicima se govori da Bog zavisi od njihovog napora i da, ako Ga iznevere, Njegova namera neće biti izvršena! Stvari očigledno nisu izašle tačno onako kako je Bog planirao i On sada kao rezultat toga ima poteškoće! Neka ohrabrenja za hrišćansku službu odaju utisak da je svemogući Bog trenutno iscrpljen i očajnički potrebuje našu pomoć!

Bez sumnje, Bog koristi ljudsko posredništvo za sprovođenje Njegovih namera. On je dobrovoljno prihvatio ovo ograničenje zato što želi da imamo privilegiju da sarađujemo sa Njim u Njegovom radu. Međutim, to sigurno ne znači da će posao ostati nedovršen ako Mu ne budemo poslušni. Ne. On je suveren. Sigurno da postoji posao za Isusa koji možemo raditi, ali ako to ne radimo, On će samo proći kraj nas i dati taj posao nekom drugom – a mi ćemo izgubiti privilegiju da budemo Božiji saradnici. Slabašni čovek neće sprečiti Boga da sprovede svoj program.

Bog može uraditi svoj posao vrlo dobro i bez naše pomoći. Treba da shvatimo tu činjenicu. Ako naša služba Bogu potiče od bilo koje ideje da pomažemo Bogu u Njegovim poteškoćama, jedino što ćemo proizvesti jesu neprihvatljivi ‘Ismaili’. Služba koja ima svoje korene u ljudskoj energiji, telesnom razumu, ljudskim sposobnostima i prirodnim talentima (čak i njihovom najboljem izdanju), potpuno je neprihvatljiva za Boga. Ismail može biti vrlo pametan i impresivan. Avram čak može vapiti ka Bogu govoreći: “O da bi Ismailo živio pred Tobom” (1.Mojs.17:18), ali Božiji odgovor je: „Ne. Rođen je kroz tvoju snagu, Avrame. Dakle, ne mogu ga prihvatiti, koliko god da je dobar.”

Isto tako je sa službom koja ima svoje poreklo u nama samima. Bog je onda nije prihvatio i neće je ni danas prihvatiti! Ako ima bilo kakvog ljudskog objašnjenja za našu hrišćansku službu – ako je to jedino rezultat izvrsne teološke obuke koju su naši oštri umovi usvojili, ili je omogućena pošto imamo novac da izdržavamo sebe u hrišćanskom poslu – tada, koliko god impresivno naš rad izgledao u očima ljudi, u dan probe biće spaljen kao drvo, seno i slama. Taj dan će otkriti mnoštvo ‘Ismaila’ proizvedenih od strane dobronamernih hrišćana koji nikada nisu bili ispražnjeni od svoje samodovoljnosti. Jedini rad koji će trajati u večnosti je onaj koji je učinjen u poniznoj zavisnosti od Božanskog Svetog Duha. Neka nam Bog pomogne da savladamo ovu lekciju sada, umesto da žalimo pred Hristovim sudom.

Dela vere

Naš sebični život je toliko podmukao i prevaran da može da uđe u samu svetinju Božiju i pokuša tamo da Mu služi. Moramo paziti na to i usmrtiti naše ‘ja’ čak i kada ono traži da služi Bogu.

Božiji posao treba da bude delo vere – a to je delo koje ima poreklo u čovekovoj bespomoćnoj zavisnosti od Boga. Dakle, ne radi se o tome koliko je efektivan naš posao u očima ljudi ili u našim vlastitim očima. Važno pitanje je da li je naš posao rezultat rada Svetog Duha ili našeg vlastitog rada. Bog nije toliko zainteresovan koliko je urađeno, nego čijom silom je došla energija za rad. Da li je posao urađen kroz moć novca i intelektualnih mogućnosti ili kroz snagu Svetog Duha? Ovo je stvaran test duhovnog posla, dela vere. Drugim rečima, Bog je više zainteresovan za kvalitet nego za kvantitet. Božiji istinski rad se danas sprovodi, kao i od starine, ne kroz ljudsku snagu ili moć, nego kroz silu Svetog Duha (Zah.4:6). Mi zaboravljamo ovu istinu na našu štetu.

Ljudski ekstremitet – Božija prilika

Isak, nasuprot Ismailu, nije bio proizvod Avramove jačine. Avram je do tada postao sterilan (ovo je jasno iz Rim.4:19, gde je rečeno ne samo za Sarinu utrobu, nego i da je Avramovo telo bilo ‘mrtvo’). Isak se rodio tako što je Bog osnažio polno onemoćalog Avrama. Ovakva vrsta službe će trajati večno. Jedan ‘Isak’ vredi hiljadu ‘Ismaila’. Avram je mogao zadržavati Ismaila neko vreme, ali konačno Bog je tražio da ga otera (1.Mojs.21:10-14). Svi ‘Ismaili’ će biti oterani jednog dana. Jedino je Isak mogao ostati sa Avramom. Ovde imamo duhovnu lekciju. Jedino služba koja je rezultat Božijeg rada kroz nas ostaće za večnost. Sve drugo će biti spaljeno. Možda ste čuli za izreku: “Samo jedan život koji će uskoro biti prošlost; jedino što je urađeno za Hrista ostaće.” Bilo bi prikladnije reći: “Jedino što je Hristos radio kroz mene ostaće.”

Samo ono što je “od Njega, kroz Njega, i za Njega” (Rim.11:36) ostaće za večnost. (Pogledajte moju knjigu ‘Živeti kao što je Isus živeo’ za potpunije izlaganje ovoga).

Pavle je živeo i trudio se prema onome koliko je Bog živeo i radio kroz njega (Gal.2:20 i Kol.1:29). Stoga je njegov život i trud bio tako efektivan. On je živeo verom i on je radio verom.

U 1.Mojs.16:16 čitamo da je Avram imao 86 godina kada je Agara rodila Ismaila. Odmah u sledećem stihu (1.Mojs.17:1) čitamo da je Avram imao 99 godina kada mu se Bog ponovo javio. Ovde vidimo razdoblje od 13 godina i to su bile godine kada je Bog sačekao da Avram postane polno nemoćan. Bog nije mogao da ispuni svoje obećanje dok Avram nije polno onemoćao. To je Božiji način za sve Njegove sluge. On ne može da radi kroz njih dok ne spoznaju svoju nemoć. I u nekim slučajevima, Bog mora da čeka mnogo godina.

Avram je trebao da uči šta zapravo znači verovati Bogu. Trebao je naučiti da jedino kada postane nemoćan, tada će zapravo praktikovati veru. U Rim.4:19-21 čitamo da iako je Avram znao da je njegovo telo nemoćno da proizvede sina, ipak ga to nije zabrinjavalo. Bio je jak u veri i proslavio je Boga kroz veru da je On potpuno u mogućnosti da izvrši ono što je obećao. On se nije pokolebao neverom jer su njegove stope čvrsto stajale na Božijoj Reči koja mu je bila upućena. Međutim, kada je Avram mogao uvežbati takvu veru? Jedino kada je došao do kraja svakog pouzdanja u svoje lične sposobnosti. Mi takođe možemo vežbati pravu veru jedino kada dospemo u stanje potpune bespomoćnosti. To su Božiji putevi, tako da se nijedno telo nikada ne može pohvaliti u Njegovoj prisutnosti.

To svakako ne znači da mi ne radimo ništa. Ne. Bog ne želi da budemo sniženi do stanja neaktivnosti. To je pogrešna krajnost sa druge strane. Bog je koristio Avrama da bi proizveo Isaka. Nije Bog sve sâm učinio, jer Isak nije rođen bez da je Avram učinio svoj deo. Ne. Međutim, postojala je razlika između rođenja Ismaila i Isaka. U oba slučaja otac je Avram, ali u prvom slučaju se radi o zavisnosti o Avramovoj vlastitoj snazi, a u drugom slučaju se radi o zavisnosti o Božijoj snazi. U tome je bila razlika – i koliko bitna razlika!

Ne pouzdavanje u telo

Na kraju trinaeste godine čekanja Bog se javio Avramu i dao mu zavet obrezanja (1.Mojs.17:11/em). Obrezanje je podrazumevalo odsecanje i odbacivanje ljudskog tela. Ono simboliše odbacivanje pouzdanja u sebe – kao što to Pavle objašnjava u Filipljanima 3:3 “Mi smo obrezanje…koji se ne pouzdajemo u telo.”

Zapazite da je iste godine kada je Avram poslušao Boga i obrezao se Isak bio začet (1.Mojs.17:1 i 21:5). Ovde imamo da naučimo lekciju. Bog čeka da naučimo da se ne pouzdajemo u sebe i naše mogućnosti. Kada konačno dođemo do tog nivoa da shvatimo da je nama nemoguće, samima po sebi, da služimo Bogu i da Mu ugodimo (Rim.8:8) i kada počnemo da se pouzdajemo u Boga da radi kroz nas – tada nas On podiže i čini kroz nas posao za večnost. U 85-oj godini rođenje deteta Avramu izgledalo je teško. Do 99-e je polno onemoćao i ono što je pre izgladalo teško, sada je postalo nemoguće. Tada je Bog delovao.

Neko je rekao da u pravom Božijem poslu postoje tri stadiuma – teško, nemoguće, učinjeno! Ljudski razum nailazi na poteškoće da sledi takvo razmišljanje, jer duhovna istina jeste bezumlje za prirodni um, ali to je Božiji način.

Nijedno telo nikada neće biti u mogućnosti da se proslavi u Božijoj prisutnosti, kako sada tako ni u večnosti (vidi 1.Kor.1:29). Bog radi sve dok Hrist konačno zadobije prevažnost u svemu (Kol.1:18). Ako bi u nebu postojao nekakav posao koji će večno vrediti, a koji je učinjen ljudskom genijalnošću i pameću, tada bi kroz večnost neki čovek bio u mogućnosti da uzme zaslugu za to. Međutim, Bog će se pobrinuti da to ne bude tako. Sva ta služba za ljudsku slavu biće spaljena pred Hristovom sudijskom stolicom. Ovde na zemlji čovek može uzeti zasluge za nešto što radi, ali to će sve biti svedeno na pepeo pre nego što dođemo do obale večnosti. U tim danima Bog će sakupiti sve stvari u Hristu i onda će kroz sve vekove Hristos jedino imati prevažnost.

Džesi Pen-Luis (Jessie Penn-Lewis) je bila žena čija pisanja su pomogla mnogim ljudima da razumeju put krsta. Oko deset godina nakon njenog obraćenja, kada je tražila da bude ispunjena Svetim Duhom, ona priča kako je dobila zastrašujuće otkrivenje. Videla je ruku koja nosi zavežljaj prljavih krpa i blagi glas joj je rekao: “Ovo je proisteklo od sve tvoje službe Bogu u prošlosti.” Ona je negodovala govoreći da je godinama bila posvećena Gospodu. Međutim, Gospod joj je odgovorio da je sva njena služba bila ‘posvećeno JA’, što je proisteklo od njene (lične) energije i njenih vlastitih planova. Tada je čula jednu reč koja joj je bila upućena: “Raspet!” Mislila je: “Nisam tražila da budem razapeta, nego da budem ispunjena.” Ipak, smirila se na toj jednoj reči i došla do poznanja Isusa kao vaskrslog Gospoda!!

‘Ja’ mora biti razapeto pre nego što nam Bog može dati mesto u bilo kakvoj službi. Mi možemo služiti Bogu celim srcem i tada reći: “Gospode, molim te prihvati ove Ismaile koje sam proizveo.” Bog će reći: “Ne!” On će i sada reći: “Ne”, a On će i u večnosti reći: “Ne.”

Zavisnost o Svetom Duhu

Hajde da proverimo sebe u jednoj oblasti – u oblasti molitve. Da li zaista znamo šta znači moliti, što Biblija naziva ‘molitvom vere’? Samo kada stignemo do kraja sa samima sobom možemo ovako moliti, jer prava molitva, kao što O.Hallesby reče jeste jednostavno ispovedanje naše bespomoćnosti Bogu. Nema zasluge u izgovaranju lepih, rečitih i impresivnih molitvi. Ovakvo obično moljenje mogu svi da rade – čak i neznabošci. Međutim, molitva vere može doći jedino od onoga koji prepoznaje svoju nemoć i potpunu bespomoćnost bez Boga. To znači “moliti u Duhu” (Ef.6:18) i to je jedina vrsta molitve koja donosi odgovor. Kao što je neko rekao: “Ono što danas treba nije više molitvi, nego više uslišenih molitvi.” Nemojmo se varati kao neznabošci, da su Bogu ugodne naše mnogobrojne molitve. Ne. Molitva nema vrednost pred Bogom ukoliko ne proizilazi iz prepoznavanja naše vlastite nemoći.

Toliko malo današnjeg evanđeoskog rada je delo vere. Imamo toliko mnogo elektronskih uređaja i druge priručnike koji nam pomažu u našoj službi Gospodu, da su mnogi od nas, skroz nesvesno, zavisni od njih, radije nego od Gospoda. Danas izgleda kao da nije potrebno biti ispunjen Svetim Duhom da bi služio Gospodu. Nekome je samo potreban audio rekorder, par hrišćanskih filmova, audio-vizuelna pomagala i neki poslovni bogataš koji će omogućiti finansijsku podršku. Ako ovome dodamo da neko poseduje još i dinamičnu prirodu i govorništvo, ili uvežbani glas za pevanje, on može ići da “zadobija duše za Hrista”!

Koliko se samo udaljilo evanđeosko hrišćanstvo od vere apostola! Kakva je tragedija što su tehnika i poslovni svet ušli u Božiju svetinju. Nemojmo se nikada prevariti kroz, naoko, uspeh ovih metoda. Možemo nakupiti i statistike o našim “obraćenjima”, ali u večnosti ćemo shvatiti da su bila lažna. Nebo se ne raduje zbog naših napora, zato što nismo oslobađali duše od njihove samocentričnosti, nego smo ih samo zabavili i dali im ugodno vreme.

Božiji put se nije promenio. Danas nam je isto potrebno da budemo ispražnjeni od samodovoljnosti i ispunjeni Božijim Duhom – ako želimo da proizvedemo ‘Isaka’ koji je Bogu ugodan. Biblija kaže: “Proklet da je čovek koji se oslanja na čoveka i koji od svoje samodovoljnosti pravi ruku oslonca…biće kao nerodno drvo” (Jer.17:5, parafrazirano). Koliko god da takav čovek odaje privid rodnosti pred drugima, on će u večnosti stojati kao nerodno drvo, jer njegov rad ima poreklo u njemu samom i u osloncu na ljudsku energiju i ljudske resurse. Sa druge strane, tamo kaže: “Blagosloven čovek koji veruje Gospodu i kome je Gospod pouzdanje. On je kao drvo zasađeno pokraj reke, kojem korenje dopire do duboke vode…njegovo lišće ostaje zeleno i nastavlja da rađa svoje izvrsne plodove” (Jer.17:7,8 Living Bible prevod).

Da primenimo ilustraciju prema onoj koju nalazimo u 1.Kor.3:10-15. Čime gradimo? Drvetom, senom i slamom, ili zlatom, srebrom i dragim kamenjem? Jedna unca zlata vredi više nego tone slame, nakon što vatra učini svoj deo posla. Jedino originalna dela vere ostaće nakon tog dana testiranja.

Svršetak našeg ‘ja’

U knjizi Edite Šefer (Edith Schaeffer) „L’Abri“, ona sumira kako je Bog doveo njenog muža Fransisa Šefera (Francis Scheffer) i njegove saradnike iznova i iznova do tačke potpune bespomoćnosti. Više nego jednom nisu nalazili izlaz iz ćorsokaka u kojem su se našli. Neprijatelji Evanđelja su više puta zamalo slavili pobedu. U svojoj nesposobnosti oni su tražili Boga da radi u njihovu korist. I On je to uradio, ne samo jednom ili dva puta, nego se to ponavljalo stalno. Ovo je tip posla – dela vere – koji će ostati za večnost.

Veličina posla nije ono što impresionira Boga. Svet gleda na veličine i brojeve, ali Bog gleda na dela vere – čak i kada bi bila veličine zrna gorušice.

Dakle, kada nas Bog dovede do kraja nas samih i oiviči nas sa svih strana i razbije sve naše nade, primimo to k srcu! On nas je spremio za veću iskorišćenost time što nas je doveo do mesta da vidimo svoju nemoć. Osposobio nas je da proizvodimo Isake.

Tako je i Isus pripremio apostole za Njegovu službu. Šta mislite da bi inače bila svrha tih tri i po godine obučavanja? Nisu oni učeni da pišu školske teze koje će im pribaviti doktorat iz teologije! Neki danas smatraju da će tako biti spremljeni da služe Gospodu, ali Isus nije zato obučavao svoje apostole. Nijedan od dvanaest apostola (osim možda Juda Iskariot!) ne bi mogao proći sa dobrim ocenama iz osnova teologije (po našem ocenjivanju), čak i da su pokušavali. Isus je njih obučavao da nauče prvenstveno jednu lekciju, da bez Njega ništa ne mogu činiti (Jovan 15:5). I kažem vam, čovek koji je savladao tu lekciju vredi više nego stotinu profesora teologije koji nisu naučili tu lekciju.

Potpuna zavisnost od Boga jeste znak pravog Božijeg sluge. To je bila istina čak i za Gospoda Isusa Hrista kada je boravio na zemlji kao sluga Jehove. U proročkom ukazivanju na Njega kod Isaije 42:1 Bog kaže: “Pogledajte mog slugu kojeg ja podržavam.” On nije stojao svojom snagom, Bog ga je podržavao. Pošto je Hrist sebe ispraznio, Bog je stavio svog Duha na Njega, kao što se u nastavku stiha to govori. Samo na one koji su došli do kraja samih sebe i ispraznili sebe od samopouzdanja i samodovoljnosti Bog izliva Svog Duha.

Pogledajte neke značajne Isusove izjave koje jasno pokazuju u kojoj meri je On bio ispražnjen od svog ‘ja’. “Sin ne može ništa činiti sam od sebe… Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa… Ne radim ništa sâm od sebe… Nisam govorio sâm od sebe, nego Otac koji me je poslao, On mi je dao zapovest šta treba da govorim i šta da kažem… Reči koje vam govorim, ne govorim ih sâm od sebe” (Jovan 5:19,30; 8:28; 12:49; 14:10).

Zadivljujuće! Savršeni, bezgrešni Božiji Sin živeo je po veri. Ispražnjen od sve zavisnosti od samoga sebe, u potpunosti je zavisio od svog Oca. Stoga Bog poziva i nas da živimo tako.

Kada smo samodovoljni mi pokušavamo da koristimo Boga da nam pomogne da Mu služimo, ali kada smo ispražnjeni Bog može nas da koristi.

A.B.Simson (A.B.Simpson), veliki Božiji čovek koji je osnovao “Christian and Missionary Alliance” kaže kako je on naučio ovu lekciju u svom ličnom životu. Kao mladi pastor mučio se da služi Bogu svojim vlastitim snagama sve dok se njegovo zdravlje nije slomilo. Shvatio je da je koristio Boga. Otada pa na dalje on bi dopustio da Bog njega koristi. On je izrazio svoje iskustvo kroz reči dobro poznate himne:

Nekada je to bio moj rad, Njegov od sada će biti;

Nekada sam pokušavao koristiti Njega, sada On mene koristi;

Nekada želeo sam silu, a sada Silnoga;

Nekada zbog sebe sam se trudio, sada za Njega Samoga.”

To znači imati pouzdanje u Boga. I ovo je bila prva lekcija koju je Avram trebao da savlada.

Obožavanje Boga

Druga lekcija koju je Avram trebao da nauči bila je pravo značenje obožavanja. Ako pouzdanje u Boga znači ispražnjenost od samopouzdanja i samodovoljnosti, onda obožavanje Boga znači ispražnjenost od svega (uključujući i posedovanje stvari).

Kao u 1.Mojs.15, tako i u 1.Mojs.22 zapis započinje sa izrazom: “Nakon toga…” Kada pogledamo na situaciju nastalu odmah nakon tog časa probe, ovde takođe vidimo Avrama u pobedničkoj poziciji. Neznabožac je došao k njemu i rekao: “Avrame, posmatrali smo tvoj život i znamo da je Bog sa tobom šta god da činiš” (1.Mojs.21:22). Bez sumnje, oni su doznali za čudesan način kako je Sara zatrudnela i bili su ubeđeni da je Bog sa ovom porodicom. Ismailo je bio ispraćen. Isak je sada bio miljenik Avramovog srca. Avram se sada nalazio u smrtnoj opasnosti da izgubi svoju prvu ljubav i odanost prema Bogu. I tako ga je Bog iznova oprobao i rekao mu da prinese Isaka kao žrtvu.

Žrtva i obožavanje

Jesmo li ikada čuli da nas Bog poziva na jedan tako naporan i težak zadatak ili smo samo čuli kako nas On sve vreme teši obećanjima? Osvald Čembers (Oswald Chambers) je rekao da ako nikada nismo čuli da nam Bog govori teške reči, pitanje je da li smo ikada stvarno čuli da nam Bog govori.

Lako je našem telesnom umu da umisli kako mu Bog sve vreme govori utešna obećanja. Pošto nam se ne sviđa težak put, možemo biti gluvi za Božiji glas kada nas poziva na težak zadatak.

Ali Avram je imao uho da čuje i imao je srce koje je bilo voljno da posluša šta god da Bog zapovedi. Ustao je rano sledećeg jutra i otišao da posluša (stih 3). Zapis nam ne govori kroz šta je stari patrijarh sve prošao tokom prethodne noći nakon što mu je Bog progovorio. Siguran sam da te noći nije spavao. Mora da je bio budan i više puta odlazio da gleda svog voljenog sina; suze su morale kotrljati niz njegovo lice dok je razmišljao o tome šta mora da mu uradi. Kako je Avramu bilo teško da žrtvuje sina u svojoj starosti, ali bio je spreman da po svaku cenu posluša Boga. Oko pedeset godina ranije, stavio je svoju ruku na plug kada ga je Bog pozvao u Uru i sada se neće okretati natrag. Ono što je Avram rekao bilo je rečeno nečijim rečima:

Sačuvaj me od gledanja natrag,

Ručke su moga pluga suzama okvašene,

raonici rđom načeti.

I opet, i opet moj Bože! Moj Bože!

Sačuvaj me od povratka natrag.”

Nije bilo ni prigovora, ni pitanja. Avram nije rekao: “Gospode, do sada sam bio veran. Zašto tražiš još i ovu tešku stvar?” Niti je rekao: “Gospode, ja sam već do sada toliko žrtvovao – mnogo više nego svi oko mene. Zašto me pozivaš na veće žrtve?” Mnogi vernici često upoređuju svoje žrtvovanje sa žrtvovanjem drugih i odugovlače kada ih Bog pozove da idu dalje od onih okolo, ali kod Avrama nije bilo tako. Nije bilo nikakvog ograničenja za poslušnost, niti kraja njegovoj voljnosti da žrtvuje za svog Boga. Nije čudo što je postao Božiji prijatelj.

Dok je odlazio da žrtvuje Isaka, u Avramovom srcu je postojala vera da će Bog nekim načinom vratiti njegovog sina iz smrti. Jevrejima 11:19 nam to kaže. Bog je već tada dao predukus sile uskrsnuća kroz njegovo vlastito telo i Sarino, rođenjem Isaka. Zasigurno ne bi takvom Bogu predstavljao problem da vrati Isaka natrag u život, koji je žrtvovan na oltaru. I tako Avram kaže svojim slugama kada ih je ostavio u podnožju brda Morije: “Ja i mladić ćemo se popeti i žrtvovati, i ponovo (obojica) vratiti (nazad) vama” (stih 5.) Bila je to reč vere. On je verovao da će se Isak sa njim vratiti nazad.

Zapazite takođe da on svojim slugama kaže: “Otići ćemo da obožavamo Boga.” On nije prigovarao da Bog od njega traži nešto previše, niti se hvalio u vezi zadivljujuće žrtve koju treba da učini za Boga. Ne. Avram nije pripadao kategoriji onih koji lukavo informišu druge o žrtvama koje su uradili za Boga. Avram je rekao da ide da obožava svog Boga i mi ovde razumemo nešto od pravog značenja obožavanja.

Setite se kako je Isus rekao: “Avram se radovao da vidi Moj dan; i video je, i obradovao se” (Jovan 8:56). To se sigurno odnosi na ovaj slučaj kada je na brdu Morija Avram video Hristov dan. Ostareli patrijarh je tog dana proročkom vizijom u svom vlastitom delu video sliku (makar mutnu) kada će Bog Otac sâm položiti svog jedinorodnog Sina na brdu Golgoti i prineti Ga kao žrtvu za grehe čovečanstva. I toga dana na brdu Moriji Avram je saznao nešto o tome šta će koštati Božije srce da izbavi nevaljali svet. Došao je do nivoa bliskog zajedništva sa Božijim srcem tog jutra. Da, on je obožavao Boga – ne samo lepim rečima i pesmama, nego skupom poslušnošću i žrtvom.

Duboko i blisko poznanje Boga može doći jedino kroz takvu poslušnost. Mi možemo nakupiti puno tačnih teoloških informacija u naš razum, ali pravo duhovno poznanje može doći jedino kada sve predamo Bogu. Drugog puta nema.

Darodavac ili Njegov dar?

Avram je ovde bio oproban da li će više voleti Darodavca ili Njegov dar. Isak je bez sumnje bio Božiji dar, ali Avram je bio u opasnosti da ima jednu neobičnu privrženost prema svom sinu. Isak je postao idol koji je mogao da zamrači Avramovu duhovnu viziju. I tako je Bog intervenisao da spasi Avrama od takve tragedije.

U svojoj knjizi ‘Potraga za Bogom’ Tozer (A.W.Tozer) govori o blagoslovenosti posedovanja ničeg (blagoslov nemaština). Bog je učio Avrama na brdu Moriji o blagoslovenosti ispražnjenosti od svega i o nemaštini. Pre toga dana, Avram je držao Isaka u duhu posedništva, ali nakon što je položio svog sina na oltar i prineo ga Bogu, on nikada više nije posedovao Isaka. Da, istina je da je Bog vratio Isaka Avramu i da ga je opet imao kod sebe u kući, ali Avram više nikada nije posedovao Isaka kao nešto svoje. Isak je od tada postao Božiji i Avram je držao Isaka kao što upravitelj drži imovinu svoga gospodara. Drugim rečima, imao je Isaka, ali ga više nije posedovao.

Ovakav treba da bude naš stav prema stvarima ovog sveta. Možemo ih imati i koristiti, ali nikada ne treba da se vežemo ni za jednu od njih. Sve što imamo treba da je stavljeno na oltar i potpuno predato Bogu. Ništa ne smemo posedovati. Možemo zadržati samo ono što nam Bog vrati nazad sa žrtvenika – a čak i to treba da držimo samo kao upravitelji. Samo tada možemo u istini obožavati Boga. To je staza ka slavi Hristovog života.

Ovaj princip se ne primenjuje samo za materijalne stvari. Primenjuje se isto tako na duhovne darove. Moguće je da držimo čak i darove Svetog Duha na posesivan način. Zar nije Isak bio dar od Boga? Zašto ga onda Avram nije mogao zadržati? Razumljivo je zašto je Ismailo bio oteran, jer nije bio obećano potomstvo, ali slučaj sa Isakom je drugačiji. On je bio Božiji dar, proizveden u Božijoj sili. Zašto je Avram i njega morao da pusti?

I tako takođe možemo da raspravljamo. Možemo da razumemo potrebu da predamo našu privrženost za stvari ovog sveta, ali zasigurno (kaže nam naš osećaj) možemo zadržati one darove koje nam je sâm Bog dao. Međutim, Bog kaže: “Ne. Položi čak i tvoje duhovne darove (koje sam ti ja dao) na oltar i vrati mi ih, da ne bi ispunili tvoj život i zamračili tvoj pogled na Mene, Darodavca.” Bog želi da budemo oslobođeni od svake neuredne privrženosti čak i prema najsvetijim darovima Duha koje nam je dao. On želi da žrtvujemo čak i ‘Isake’ koje smo dobili od Njega i da se ne vezujemo ni za jednoga od njih. Zar nije upravo ovo ono što mnogi vernici nisu videli? Predali su svoje ‘Ismaile’, ali ne i ‘Isake’. Predali su grešne stvari, ali darove koje im je Bog dao sada koriste da proslave sebe – kao mlađi sin koji je uzeo darove svog oca i potrošio ih na sebe.

Šta je ono što ispunjava našu viziju – naši darovi i naša služba, ili sâm Darodavac? Ovo pitanje treba stalno da postavljamo sebi. Mi smo najviše u opasnosti kada nas Bog mnogo blagoslovi i moćno koristi. Tada je lako da izgubimo naš pogled na Boga. Potrebno je da se iznova i iznova vraćamo do oltara brda Morije i da iznova damo sve naše Bogu.

Pravo obožavanje počinje kada sâm Darodavac ispunjava naše srce i našu viziju. Samo tada možemo bezbedno koristiti Njegove darove. U suprotnom ćemo zlostavljati Božije darove i prostituisati ih za sebičnu upotrebu. Zar nije upravo to razlog tolike zloupotrebe darova Svetog Duha u naše vreme?

Ono što nas košta svega

Avramova odanost je oprobana tog dana kada je Bog od njega zatražio Isaka. Da je Bog tražio 10.000 ovaca ili 5.000 volova, to bi Avramu bilo lakše da prinese. Međutim, jedan Isak ga je koštao svega i on je odlučio da prinese ništa manje od onoga što je Bog tražio. Avram je mogao da kaže ono što je David rekao kasnije: “Neću nikada prineti mom Bogu ono što me ništa ne košta” (2.Sam.24:24). Da, pravo obožavanje uključuje prinošenje Bogu onoga što nas košta svega. Interesantno, ali to (gde je Avram prineo Isaka, na brdu Morija) zbilo se tačno na mestu gde je David izgovorio te reči koje su gore citirane (gumno Orne se tamo nalazilo). Takođe, to isto mesto je Gospod izabrao za gradnju Njegovog hrama, hiljadu godina kasnije (2.Dnev.3:1). Bog je naredio da se sagradi Njegov Dom upravo na mestu gde su dvojica Njegovih slugu (Avram i David) učinili skupoceno žrtvovanje. Baš tu se vatra spustila sa neba i tu se videla slava Božija (2.Dnev.7:1). Danas je isto tako. Bog gradi svoju pravu crkvu i iskazuje svoju moć i slavu tamo gde nađe ljude i žene koji su voljni da se odreknu sebe i prinesu Mu ono što ih košta svega.

Da li nas naše hrišćanstvo košta nešto? Da li je naša služba za Boga laka i jeftina stvar koja nas ne košta vremena, novca ili energije? Da li nas naše molitve koštaju nešto? Da li smo povukli graničnu crtu u vezi žrtvovanja koje smo voljni učiniti za Boga? Da li tražimo lagodnost i udobnost? Kako onda možemo očekivati da Božija vatra siđe na nas i da slava Božija bude vidljiva u našim životima? Nemojmo se zavaravati. Punina Svetog Duha može rezultirati jedino svesrdnim predavanjem sebe Bogu.

Put krsta jeste bolan. Koliko je Avramu bilo bolno da se suoči sa mislima da sâm treba da zakolje vlastitog sina? Nama nije lako da gledamo kako naša deca pate, kao rezultat naše poslušnosti Bogu. To može biti vrlo skupo, ali blago nama ako smo voljni da podnesemo čak i to. Bog nikome nije dužnik. Ako poštujemo Njega, On će zasigurno poštovati nas; i mi ćemo doživeti da i naša deca slede Boga, kao što je Isak sledio Avramove stope. Isakova voljnost da bude svezan na oltaru i bude zaklan bila je indikacija njegove lične odanosti Bogu svoga oca. Isak je bio snažan, sposoban mladić i njegov stari otac nikada ne bi mogao da ga sveže na žrtveniku da on sâm nije pristao na to. Međutim, Isak je video stvarnost Boga u životu svoga oca i bio je voljan da se potčini svemu što je Bog želeo. Ovde vidimo Isakovu posvećenost Bogu isto koliko i Avramovu. Takođe vidimo kako je istina to što je Gospod rekao da će Avram “zapovediti svojoj deci i svojim ukućanima da se drže Gospodnjeg puta” (1.Mojs.18:19).

Sa druge strane, mnogi vernici su snizili svoje visoke vrednosti i kompromitovali svoje hrišćanske principe, a sve radi nekih materijalnih koristi za svoju decu – samo da bi posle videli kako njihova deca odrastaju da bi slomila njihova srca i živela za svet. Kakva je to tragedija!

Najvrednije nagrade u nebu su rezervisane za one koji su sledili Avramove stope, i koji, poput njega, nisu ništa zadržali od Boga, koliko god da je bilo skupo.

Sećam se da sam čuo priču o mladom paru Amerikanaca koji su otišli u Kinu kao misionari, pre nego što su komunisti preuzeli zemlju. Oni su tražili od starešinstva njihove misije da im dodele neku neosvojenu oblast, koja do tada nije bila evangelizirana. Tako su ih poslali u jedno malo selo u unutrašnjosti, blizu Tibeta. Tamo su se verno trudili nekoliko godina, ali nisu videli nijednu dušu da je doživela spasenje. Tada su dobili dar od Boga, bebu, devojčicu. Kako je njihova ćerkica odrastala, videli su kako čudo nastaje pred njihovim očima. Učili su svoju malu devojčicu Biblijskim stihovima i pesmama na lokalnom jeziku, a ona je za uzvrat prenosila to deci sa kojom se igrala. Ta deca su posle kući učila svoje roditelje tim stihovima i uskoro se jedna osoba obratila Hristu.

Ovaj misionarski par je nastavio da se tamo trudi sledećih 14 godina (od ukupno 21) bez prekida, i u tom periodu još sedam duša je bilo spašeno. (Bog ne meri uspeh kroz statistike, kao čovek. Ovaj par je potrošio 21 godinu da pokaže put u večni život osam duša. Sigurno će njihova nagrada biti velika kada se Hrist vrati). Posle te 21 godine, otac je jednog dana video fleku na ruci svoje 14-ogodišnje ćerke. Odveli su je doktoru koji je rekao da je devojka zaražena leprom. Srce im se slomilo razmišljajući šta će njihovo dete morati da prepati zbog njihove odanosti Bogu i Njegovom pozivu. Majka i ćerka su otputovale nazad u Ameriku radi lečenja, ali tata je ostao u Kini. Kada su ga pitali zašto nije otišao u Ameriku sa svojom porodicom, odgovorio je: “Voleo bih da sam mogao otići sa svojom porodicom, ali ovde u misionarskoj stanici se nalazi osam duša kojima su potrebna uputstva i hrana. Ako bi me neko zamenuo, trebalo bi nekoliko godina da ljudi izgrade poverenje prema njemu. I ja osećam da moram biti sa njima.” Tu porodicu je koštalo sve što su imali, da bi služili Bogu.

Mnogo hrišćana koji imaju jako mnogo daju vrlo malo Bogu. Dok nekolicina koji imaju toliko malo, daju vrlo mnogo. I to je tako, kroz mali i verni ostatak Bog zida svoju Crkvu. Božije Carstvo ne dolazi kroz spektakularnu spoljašnju pojavu, nego kroz Božijeg čoveka kao što je taj misionar. Neki od tih ljudi možda neće biti poznati na zemlji, ali će blistati kao zvezde u večnosti.

Apostol Pavle je došao iz bogate poslovne porodice iz Tarsa i mogao je odabrati lagodan život kada je bio spašen na putu za Damask. Mogao se smestiti u Tarsu kao hrišćanin biznismen, ali on to nije uradio (2.Kor.11:23-28). Otišao je da služi Bogu i podneo je nevolje. Dobio je 195 štrafti na svojim leđima, bio kamenovan, pretrpeo brodolom i suočio se sa mnogim opasnostima u svojoj službi Bogu. Ako bismo ga pitali zašto je sve to podneo, odgovorio bi: “Kada sam dao Gospodu svoj život, odlučio sam da Mu neću prineti u žrtvu nijednu službu koja me ništa ne košta.”

Pre dvesto godina Moravska braća su osnovala jedan od najvećih misionarskih pokreta koji je svet ikada video. Dvojica njih su čuli za koloniju robova u zapadnoj Indiji i otišli su tamo, voljni da budu prodati kao robovi za preostali svoj život, sa ciljem da propovedaju Evanđelje robovima na tom ostrvu. Druga dvojica su čula za koloniju gubavaca u Africi gde nikome nije bilo dopušteno da se vrati nakon ulaska u koloniju, zbog bojazni da bi se bolest mogla proširiti. Oni su dobrovoljno otišli tamo u koloniju gubavaca do kraja svog života, sa ciljem da predstave Hrista zatočenicima kolonije. Moto te Moravske braće bio je “da Jagnje koje je zaklano dobije nagradu za svoje patnje.” Oni su za sigurno znali šta znači obožavati Boga prinošenjem onoga što ih je svega koštalo.

Kako su plitki i površni naši životi i trudovi u poređenju sa ovim ljudima. Koliko nas košta naše služenje Bogu, u smislu gubitka novca, udobnosti, reputacije, časti i zdravlja? Da li shvatamo da ne znamo šta zapravo znači obožavati Boga, ako nas naše hrišćanstvo ne košta svega što ovaj svet smatra dragocenim? Oni koji služe Bogu celim srcem, ostavljajući sve radi Njega – to su jedini ljudi koji neće žaliti u večnosti. Gospod danas poziva one koji će Ga slediti celim putem krsta – bivajući ispražnjeni od svega.

Margaret Klarkson (Margharet Clarkson) postavlja pred nas tako jasno ovaj izazov, u svojoj pesmi:

Tako vas šaljem Ja – da se trudite nenagrađeni,

da služite neplaćeni, nevoljeni, netraženi, nepoznati,

da nosite ukor, da podnosite prezir i ruganje.

Tako vas šaljem Ja – da rintate za Mene samog.

Tako vas šaljem Ja – na samoću i čeznuće,

sa srcem izgladnelim za voljene i poznate,

Ostavljajući dom i rodbinu, prijatelje i drage vam,

Tako vas šaljem Ja – da znate samo Moju ljubav.”

Ovo je put snage. Treba da se iznova podsećamo ovoga u danima kada mnogi misle da postoje prečice i „jednom zauvek“ iskustva koja garantuju duhovnu silu. Put krsta je jedini put sile. Isus je odlučno upravio svoje lice da ide na krst. Kako je to kod nas?

Mi ćemo se svakodnevno susretati sa ovim izborom. Ako tražimo tri laka koraka ka pobedonosnom životu, onda Biblija nema poruku za nas, ali ako smo voljni da platimo cenu odricanja sebe i svakodnevnog uzimanja krsta i hodanja sa Isusom, tada ćemo zaista znati za silu Svetog Duha koja počiva na nama za naš život i našu službu.