Lepota Hristovog života (1)
Hrist je došao da nam dâ “lepotu umesto pepela” – lepotu Njegovog ličnog Božanskog života umesto pepela našeg sebičnog života. Videli smo neke karakteristike sebičnog života i takođe smo videli da je put krsta – put slomljenosti i ispražnjenosti – jedina staza koja nas može izvesti iz tame našeg sebičnog života i uvesti u punu slavu Hristovog života. Jednog dana kada se Isus vrati i sve senke nestanu, nepomućena slava će blistati na svima koji su hodali ovom stazom, ali čak i sada, ovde na zemlji, naši životi mogu reflektovati nešto od te slave. Zbog toga nam je Bog dao svog Svetog Duha koji želi da ispuni naše živote. Lepota Hristovog života nam se daje kroz puninu Svetog Duha.
Pre nego što razmotrimo karakteristike osobe ispunjene Svetim Duhom, postoji nekoliko pogrešnih razumevanja u vezi Svetog Duha i Njegove službe koja trebaju biti razjašnjena.
Suverenitet Svetog Duha
Pre svega, moramo zapamtiti da je Sveti Duh suveren i deluje na razne načine. Isus je rekao: “Baš kao što možete da čujete vetar, ali ne možete da kažete odakle dolazi i kuda ide, tako je i sa Svetim Duhom” (Jovan 3:8, Living Bible prevod). Vi ne možete kontrolisati vetar – ni njegovu brzinu, niti pravac. Tako je isto sa Svetim Duhom. Pa ipak, mnogi vernici misle da mogu da Ga kontrolišu i učine da On deluje prema njihovim zakonima i pravilima.
Kada je druga osoba Trojstva bila ovde na zemlji, fariseji su pokušavali da Ga svežu nekim njihovim sitničavim zakonima i tradicijom, ali On nije pristao da Ga zaključaju u njihovim vodootpornim kutijama. Naslednici fariseja u današnjem evanđeoskom hrišćanstvu pokušavaju da svežu treću osobu Trojstva da radi unutar njihove izolacije i njihovog ljudskog razumevanja, ali On odbija da radi po šablonima koje su ljudi napravili. On duva tamo gde hoće. Mi možemo čuti zvuk Njegovog delovanja, ali ne možemo Ga kontrolisati ili upravljati. Ne možemo reći da bi On trebao da radi na isti način u nečijem životu kao što je radio u našem, niti bi trebalo da očekujemo da On danas deluje na isti način kako je delovao u prošlosti. Ne, On je suveren. Najbolje što možemo da uradimo jeste da upravimo naša lica u pravcu u kojem vetar duva i da tako dopustimo da nas On ponese sa sobom. Sveti Duh se ne može svezati u doktrinarnu kutiju nijedne denominacije. Shvatićemo da nas On iznenađuje načinom na koji deluje. I pentekostalci i nepentekostalci ovo treba da spoznaju!
Sveti Duh se može nekad manifestovati kao vihor. Mogu se pokrenuti snažne emocije, čak i fizičke reakcije. Moramo biti voljni da ovo prihvatimo. Bog je govorio Jovu iz vihora (Jov38:1).
Međutim, trebamo se takođe podsetiti da Sveti Duh nekada može duvati kao nežni povetarac. Kada je Ilija čuo vihor, kaže da Bog nije bio u vihoru (1.Car.19:11). Ne. Nije svako pokretanje emocijama od Boga. Zato moramo biti pažljivi. Bog je Iliji govorio nežnim i tihim glasom (1.Car.19:12).
Sveti Duh ne duva uvek kao tornado. Ponekad da, ali ne uvek. Ne bi trebali da očekujemo da On u svačijem životu sve vreme duva kao vihor, samo zato što je jednom tako radio u nečijem životu. Slično tome, ne bi trebali da očekujemo da uvek duva kao nežni povetarac. Nama jeste potrebno da On dune kao tornado nad mnogim našim današnjim crkvama, da iskoreni stvari kroz koje Hrist gubi svoju čast.
Pakovanje ne treba da se zameni konkretnim darom. Sâm Sveti Duh je dar vaskrslog Gospoda Njegovoj crkvi. Kada On dolazi na ljude, to može biti sa usklicima Aliluja, suzama radosti i darom govorenja u jezicima, ili može biti tiho, nečujno i bez mnogo emocija. Temperamenti su različiti i Božiji Duh je (za razliku od mnogih hrišćana) voljan da se prilagodi svakom temperamentu. Bezumno je, dakle, očekivati da drugi treba da prime dar u istom pakovanju kao i mi – bilo na spektakularan način ili ne. Samo su bebe obuzete izgledom pakovanja u kojem se donesu pokloni. Zreo čovek razume da je sâm dar mnogo važniji od pakovanja. Apostol Pavle se obratio tako što je u viziji video Isusa, ali on nije propovedao da svi trebaju imati sličnu viziju pre nego što bi mogli da budu spašeni. Ne. On je shvatio da je unutrašnja relanost ono što je važno, u kakvom god pakovanju da dođe poklon. Tako je i sa puninom Svetog Duha.
Sveti Duh i Božija Reč
Drugo, treba da zapamtimo da Sveti Duh uvek deluje u skladu sa Božijom Reči – jer On sâm je pisao tu Reč i On se ne menja. Ovu istinu vidimo u prvom odeljku Svetog Pisma. Kada je tama pokrivala zemlju, Duh Božiji se nadvijao nad zemljom, i izgovorena je Božija Reč: “Neka bude svetlo”. Bila je to zajednička operacija Svetog Duha i Njegove stvaralačke Reči koja je donela svetlo u tamu i donela puninu i obličje tamo gde je prethodno bila pustoš i bezobličnost (1.Mojs.1:1-3).
Novo rođenje se pripisuje usađivanju Božije Reči u nas (1.Pet.1:23), kao i delovanju Svetog Duha (Titu 3:5). Isto tako, posvećenje je rezultat delovanja Božije Reči i Svetog Duha u našim životima (uporedi Jovan 17:17 sa 2.Sol.2:13). Na isti način, punina Svetog Duha i biti ispunjen Božijom Rečju ide zajedno. Ovo postaje jasno kada uporedimo Efescima 5:18 – 6:9 sa Kološanima 3:15-21. U odeljku u Efescima se govori da je zahvaljivanje, slavljenje Boga i potčinjavanje jedan drugome u hristolikim kućnim odnosima rezultat ispunjenosti Svetim Duhom, dok je u odeljku u Kološanima za iste te stvari rečeno da su rezultat ispunjenosti Božijom Rečju.
Moramo rezumeti ovu istinu ako želimo da budemo uravnoteženi hrišćani. Parnoj lokomotivi ne treba samo para da bi se kretala, nego i šine. Nama je potrebna para Božijeg Duha ako hoćemo da imamo duhovni napredak, ali takođe su nam potrebne šine Božije Reči da nas sačuvaju od lutanja. Prvo nije važnije od drugog. Obe stvari su podjednako važne. Neki koji tvrde da su puni pare, pošto su ignorisali šine, zaglavili su se u blatu. Stavljajući prevažnost na iskustvo, nisu bili pažljivi da provere sve u Božijoj Reči, a kao rezultat toga zalutali su sa šina. Kao lokomotiva koja je iskočila iz šina i snažno pišti, mnogi od njih prave veliku buku na sastancima, ali nema duhovnog napretka u njihovim životima – nema rasta u sličnosti Hristu.
Drugi su otišli u suprotnu krajnost. Iako su se držali na šinama, prezreli su potrebu za puninom pare u motoru (ili su umislili da imaju puninu, a nemaju), i tako su se zaglavili. Isticali su važnost Božije Reči i bili pažljivi sa svakom tačkom i zarezom. Konstantno su se divili šinama i polirali ih, ali nisu razumeli da trebaju biti ispunjeni Svetim Duhom. Temeljiti su u svojoj nauci, sve u redu – šine su savršeno ravne – ali nema pare da pokrene mašinu. U svojim doktrinama su smrtno ispravni, ali su isto tako i ispravni i mrtvi.
Naše ograničeno znanje
Treće, moramo shvatiti da čak i najbolji među nama ne znaju sve o Svetom Duhu i Njegovom radu. Neki hrišćani odaju utisak da imaju sve odgovore u vezi Svetog Duha. Analizirali su biblijsko učenje na tu temu i uredno rasporedili svaki stih. Ja sam strašno zabrinut za takve ljude zato što znam da nisu u pravu. Ne znamo mi sve. Mi znamo samo delimično – naročito kada se radi o službi Svetog Duha (vidi 1.Kor.13:9,12). Treba da priznamo da naši ograničeni, grešni razumi nisu sposobni da u potpunosti obuhvate veličinu i golemost Boga Svetog Duha.
A.W.Tozer je rekao da je najdublja izjava u Bibliji: “O Gospode, Ti znaš” (Jez.37:3)! U našem razumevanju Božijih stvari svi dođemo do tačke kada kažemo: “Gospode Bože, ja znam ovoliko, ali ima još mnogo toga što ne znam. Došao sam samo do ivice istine.” Kao što je Jov rekao: “Ovo su tek predvorja Njegovih puteva… Kako tihi šapat o Njemu dopire do nas! A tek grmljavinu Njegove moći ko može razumeti?” (Jov 26:14, American Standard Version Bible prevod). Ovakav stav će nas sačuvati od mnogo telesnog dogmatizma po pitanju stvari koje se odnose na Svetog Duha, o kojima nam Biblija ne daje jasna uputstva. To će nam takođe dati više tolerancije za druge vernike koji ne vide službu Svetog Duha isto kao mi. Možda oni nisu u pravu – ali možda nismo ni mi! Ono što je jasno otkriveno u Svetom Pismu jeste nama uputstvo. Oko svega što je izvan toga ne trebamo špekulisati (5.Mojs.29:29).
Nema prečica
Četvrto, zapamtite da nema prečice do života punine Svetog Duha. Nema te formule koja garantuje lak uspeh. U ovim danima kada su tasteri zamenili teški ručni rad i kada je čovek generalno prihvatio filozofiju lakoće i udobnog života, hrišćani mogu skroz nesvesno uneti takav stav i u duhovne stvari. Rezultat toga je da možemo da mislimo da mora da postoji neka tajna formula da bi bili ispunjeni Svetim Duhom – “Sledi ova tri koraka, i gle, eto punine!“ Međutim, u Bibliji nećemo pronaći nijednu takvu formulu. Moramo se pažljivo čuvati od pokušaja da operacije Svetog Duha u nečijem životu ne svedemo na paket nekakvih formula. Punina Svetog Duha nije mehanička stvar, nego životna stvar, a duhovni život se ne može izraziti formulama.
Ne hvali se da si ispunjen
Peto, činjenica koja treba biti zapažena u celom Novom Zavetu jeste da iako se neki ljudi opisuju kao osobe pune Svetog Duha (Dela 6:5; 11:24), nikada nijedan od njih nije svedočio za sebe da je pun Svetog Duha.
Ovde ne mislim na krštenje u Duhu (ili ‘primanje Svetog Duha’, kao što je to u nekim pasusima nazvano), koje je početno iskustvo ispunjenosti Svetim Duhom. U vezi toga, apostoli su očekivali da svaki vernik ima jasno svedočanstvo da li je primio Svetog Duha ili ne (vidi Dela 19:2 i Gal.3:2).
Međutim, u Efescima 5:18 Pavle je ohrabrivao Efeske hrišćane (koji su već bili kršteni Svetim Duhom) da se “ispunjavaju Svetim Duhom“ (doslovni prevod) – ili drugim rečima, da budu neprekidno puni Svetog Duha. Jedino oni koji hodaju u Duhu u ovoj kontinualnoj punini mogu se smatrati ljudima i ženama koji su “puni Duha Svetog“. Međutim, to je nešto što drugi primete, a ne nešto što sami treba da svedočimo. Kada je Mojsijevo lice sijalo Božijom slavom, drugi su to videli, dok on sâm to nije znao (2.Mojs.34:29,30).
Biti pun Svetog Duha znači biti pun Hristovog Duha, a to se dešava plodom sličnosti Hristu u našem karakteru kroz koji će drugi znati da smo ispunjeni Svetim Duhom. Nema potrebe da sâmi svedočimo o tome, jer će naš život govoriti glasnije nego naše reči.
Pavlov primer
Verovatno ne postoji bolji opis Svetim Duhom ispunjenog života nego u Pavlovoj izjavi iz Galatima 2:20, “Ja sam razapet sa Hristom. Više ne živim ja, nego Hrist u meni.” Jer, šta je cilj punine Svetog Duha ako ne da umnožava Isusov život u nama? Tako, dakle, mera u kojoj je naš sebični život razapet i Hristov život manifestovan u nama, jeste pravo merilo naše ispunjenosti Svetim Duhom.
Pavle je govorio Galatskim hrišćanima: “Braćo, molim vas, budite kao što sam ja” (Gal.4:12). On je bio onaj koji je mogao da traži da drugi slede njegov primer. On nije govorio: “Nemojte na mene gledati, nego na Hrista.” On je ponavljao zahtev da drugi gledaju primer njegovog vlastitog života i slede ga kao što je on sledio Hrista (vidi 1.Kor4:16; 11:1; Fil.3:17). On je imao takvo zadovoljavajuće hrišćansko iskustvo da je čak i u lancima mogao reći kralju Agripi: “Pored svega što imaš na svetu, o kralju, ja jedino želim da i ti budeš kao što sam ja (duhovno)“ (Dela 26:29). Nije se on hvalisao, jer je na drugom mestu rekao: “Božijom blagodaću jesam to što jesam“ (1Kor.15:10).
Hajde da onda pogledamo život i službu apostola Pavla da bismo videli neke karakteristike Hristovog života. Uzećemo u razmatranje osam pasusa iz Svetog Pisma gde Pavle opisuje svoj život i službu koristeći ovu istu frazu “Ja sam.”
Najpre ćemo pogledati karakteristike Svetim Duhom ispunjene službe, a zatim i karakteristike Svetim Duhom ispunjenog života.
Služba ispunjena Svetim Duhom
Postoje četiri stvari koje bih voleo da spomenem koje se odnose na službu ispunjenu Svetim Duhom iz reči apostola Pavla.
Rob ljubavi
Pre svega, služba ispunjena Svetim Duhom jeste služba roba ljubavi.
U Delima 27:23 Pavle kaže: “…Bog čiji sam ja i kojem služim.“ On je bio rob ljubavi svog Boga. Nije zadržao nikakvo pravo na svoj vlastiti život. Sve je darovao svom Gospodaru.
Jedina odgovarajuća osnova za naše posvećenje jeste prepoznavanje činjenice da na prvom mestu u potpunosti pripadamo Bogu. Davanje sebe Bogu iz zahvalnosti za ono što je učinio za nas, iako po sebi jeste dobro, nije prava osnova za hrišćansko posvećenje. Ljubav za Hrista može biti pogonski motiv u našoj službi za Gospoda, ali osnova na kojoj bi trebalo da posvetimo naše živote Bogu jeste činjenica da nas je On otkupio na krstu. Mi smo sada, dakle, Božija vlastita imovina i nemamo pravo na sebe. Kada su u starim vremenima robovi služili svojim gospodarima, to nije bilo prvenstveno zato što su voleli svoje gospodare, nego zato što su bili imovina svojih gospodara!
Dakle, kada osoba daje ceo svoj život, ona ne daje Bogu veliku naklonost. Ne! Ona samo vraća Bogu ono što je od Njega ukrala. Ako bih ukrao nečiji novac i kasnije, presvedočen na svoj greh, vratio novac nazad, to sigurno ne bi bila neka naklonost prema tom čoveku. Ja bih trebao da mu odem kao lopov koji se kaje i to je jedini odgovarajući stav kojim možemo pristupiti Bogu kada dolazimo da mu predamo svoj život. Bog nas je otkupio. Kada to shvatimo, tada stižemo na jedinu odgovarajuću osnovu za posvećenje.
Pavle je Gospodnji rob ljubavi. Kao jevrejski rob koji je mogao otići slobodan sedme godine svoje službe, ali je odlučio da nastavi sa službom zato što voli svog gospodara (2.Mojs.21:6), tako je Pavle služio svom Gospodu. On nije bio najamnik koji je radio za dnevnicu, nego onaj koji je služio bez ikakvog prava na sebe. Službu roba ljubavi je neko divno sumirao u sledećoj pesmi:
“Samo sam rob!
Nemam svoju slobodu,
Ne mogu izabrati ni najmanju stvar,
niti čak svoj neki put.
Rob sam!
Privezan da činim naredbe mog Gospodara –
Može me pozvati noću ili danju.
Da sam bio sluga, mogao bih tražiti platu,
a svakako ponekad i slobodu.
Međutim, otkupljen sam,
Krv je bila cena koju je Gospodar platio za mene,
i sada sam Njegov rob –
i uvek ću to biti.
On me postavi tu, On me tamo postavi,
On mi govori šta treba da radim;
Ja samo poslušam i to je sve –
I pouzdajem se u Njega!”
To znači biti rob ljubavi.
Bog traži one koji su Mu toliko predani da će uvek gledati na Njega da vide šta On traži da urade za Njega – a ne one koji su samo zauzeti onim što osećaju da treba da rade za Boga. Rob ne ide okolo radeći šta god on oseća da treba da se radi. Ne. Rob pita svog gospodara: “Gospodaru, šta ti želiš da uradim?“ Zatim radi ono što mu je rečeno. Biblija kaže: ”Najvažnija stvar za slugu jeste da radi samo ono što mu njegov gospodar kaže“ (1.Kor.4:2, Living Bible prevod).
Kao što je to neko divno napisao. Ovakvog čoveka Gospod traži:
“Tražim one koji će čekati i gledati,
na znak Moje ruke, Mog oka;
Koji će raditi na Moj način, posao koji Ja dajem,
i mimoići posao koji nisam dao.
O, koliko je moja radost
kada mogu pronaći ovakvog,
čoveka koji će činiti svu Moju volju –
koji je zauzeo stav da proučava Um svog Gospodara.”
“Tražio sam čoveka“, jednom je Gospod rekao, “ali nisam ni jednog pronašao“ (Jez.22:30). On danas traži robove ljubavi, ali pronalazi ih jako malo.
Evanđeoska strast – ne emocionalno uzbuđenje
Drugo, služba ispunjena Svetim Duhom jeste služba koja prepoznaje svoj dug prema drugima. Pavle je rekao: “Ja sam dužan Grcima (civilizovanima) i varvarima (necivilizovanima)“ (Rim.1:14). Bog nam je dao blago koje treba da delimo svetu. Mi smo kao poštari kojima je poverena velika suma novca da bi se podelila raznim ljudima. Takav jedan radnik ostaje dužan ljudima sve dok ne dovrši isplatu svakom pojedincu kome taj iznos pripada. On može imati kod sebe hiljade dolara, ali nijedan cent ne pripada njemu. On je dužan mnogima.
Apostol je prepoznao sličan dug kada mu je Bog poverio poruku Evanđelja. On je znao da se to mora deliti i on je takođe znao da ostaje dužan drugima dokle god im ne podeli poruku spasenja. Nakon dvadeset i pet godina propovedanja radosne vesti, Pavle još uvek govori: “Dužan sam.” On kaže hrišćanima u Rimu da dolazi u Rim da očisti svoj dug prema narodu Rima. Zapazite tri Pavlova ‘ja’ u Rimljanima 1:14-16 “Dužan sam… spreman sam… ne stidim se propovedanja Evanđelja.”
Služba ispunjena Svetim Duhom je otvorena. Prepoznaje svoj dug prema drugima i uvek je spremna da ide i poravna dug. Očiglednost punine Svetog Duha i lepota Hristovog života ne ogleda se u izazivanju emocionalnih iskustava, nego u žudnji srca koja kaže (kao što je to gospođa F.C.Durham tako divno napisala):
“Ja sam Tvoj rob, Tvoj zarobljenik. I nikada više
neću biti slobodan od ovog žestokog nagona iznutra,
Da širim od rase do rase, od obale do obale,
Radosnu Vest o oproštenju ljudskih greha.
Daj mi duše ljudi, inače ću umreti,
Daj mi ljubav koja ne računa cenu,
Daj mi veru da prkosim svim preprekama,
Daj mi radost dovođenja izgubljenih u dom.“
Služba ispunjena Svetim Duhom ima evangelistički nagon i neprekidno je otvorena prema drugima. To je briga za potrebe drugih, a ne za svoje vlastito zadovoljstvo. Sâm Hrist nikada i nijednom nije tražio svoje zadovoljenje (Rim.15:3).
U naše vreme je potrebno naglašavati da se punina Svetog Duha i Njegovi darovi ne daju za naše emocionalno zadovoljenje. Još mnogo manje se daju za izložbu. „Izložba“, govorio je A.W.Tozer “je uobičajena za obdaništa!“ Bog želi da budemo duhovno zreli, i kada to jesmo naša žudnja neće biti niti emocionalizam niti izložba, nego propovedanje Evanđelja.
U svojoj knjizi Duh Svetosti, E.L.Ketel (‘The Spirit Of Holiness’, E.L.Cattell) spominje neke posledice emocionalizma – traženje emocionalnog uzbuđenja umesto Boga, nesretno svedočanstvo, rasuta energija i lažna svetost.
Oni koji naglašavaju emocionalizam obično će smatrati da je Sveti Duh prisutan na sastanku jedino gde emocionalni zanos pevanja i molitve dosegne određenu jačinu, i zvuk dođe do određenog stepena u decibelima! To je život po osećanjima, a ne po veri. To je klanjanje emocijama umesto Bogu. Bog stanuje u našem duhu, a ne u našim emocijama.
Emocionalizam takođe može sprečiti naše svedočanstvo svetu oko nas. Pavle upozorava da će nevernici koji dođu na jedan emocionalni crkveni sastanak (gde svi ‘govore u jezicima’) zaključiti da su svi poludeli (1.Kor.14:23). Bog je Bog reda, a ne Bog zbrke (1.Kor.14:33). Emocionalni hrišćani sumnjaju u druge da su neduhovni samo zato što ne prihvataju njihovo pomahnitalo ponašanje kao manifestacije Svetog Duha. “Blagodat prihvata mučenje”, kaže Ketel, “ali nikada ne muči druge“!!
Emocionalizam vrlo često postaje i zamena za službu. Umesto pomaganja drugima, možemo samo uživati naše “emocionalne visine” na sastancima! Naša energija mora biti upravljena prema “činjenju dobra i oslobađanju ljudi od sotoninog ropstva“, kao što je Isus činio kada je bio ispunjen Svetim Duhom (Dela 10:38) – a ne za zadovoljavanje naših emocija.
Falsifikovana emocionalna ‘uzbuđenja’ takođe mogu da nas prevare u vezi našeg duhovnog stanja. Ako si uvredio svoju ženu ili neku drugu osobu, Bog će hteti da se prvo izvineš njoj ili njima, pre nego što tvoje zajedništvo sa Bogom može biti obnovljeno, ali đavo ti može dati tako lep osećaj na sastanku emocionalnih ‘vrhunaca’ ili “oslobađanju u jezicima” da te može prevariti da poveruješ da si u zajednici sa Bogom, što je nemoguće jer glavna stvar nije popravljena. Možda je uzbudljivije govoriti u jezicima, ali Bog očekuje od tebe da prvo učiniš ponižavajući korak traženja oproštaja od povređene osobe. U suprotnom, sotona te je zaludio umišljenom svetošću.
Ja ne umanjujem vrednost naših emocija ili originalnog dara u jezicima. Bog je stvorio naše emocije i On ne želi da budemo kao mrtvo kamenje. On je takođe taj koji je dao crkvi dar jezika, i postoji mesto i za to. Međutim, nikada nemojmo zaboraviti da je služba ispunjena Svetim Duhom uvek otvorena prema drugima, misli na svoj dug prema drugima, i ne traži samo svoje zadovoljenje u iskustvima u emocionalnom svetu.
Takođe, moramo imati na umu dve važne činjenice:
Svako iskustvo koje je dobijeno na emocionalno napetom sastanku može biti ljudski proizvod, i uopšte ne od Boga.
Svako iskustvo koje čini da osoba gubi kontrolu nad sobom ne može biti od Svetog Duha, jer je rod Svetog Duha samokontrola (Gal.5:22,23).
Bog ne želi da živimo u zavisnosti od naših emocija. On želi da živimo verom. Iz tog razloga Bog dopušta da se ponekad osećamo duhovno suvi. Takva osećanja suvoće nisu uvek pokazatelj greha u našem životu. Ona često predstavljaju Božije pokušaje da nas izvede iz naše zavisnosti od osećanja.
Moramo pažljivo hodati u ovim danima, jer đavo mnoge zavodi kroz falsifikovane darove i prenaglašavanje emocija. Ako želimo biti oslobođeni od sotoninih zamki, zapamtimo da se lepota Hristovog Života ogleda u životu koji traži da blagoslovi druge. Isus je došao sa neba na zemlju ne tražeći ništa za sebe, nego samo da blagoslovi druge.
Ljudska nedovoljnost
Treće, služba ispunjena Svetim Duhom je služba koja je svesna ljudske nedovoljnosti. Zapazite Pavlove reči u 2.Korinćanima 10:1 – “Ja sam prost među vama“, – ili, drugim rečima „Ja nisam impresivna ličnost.“
Tradicija kaže da je apostol Pavle bio svega oko 150cm visok i ćelav. Imao je kukast nos i verovatno je bolovao od izvesne bolesti oka. Očigledno nije bio ličnost slična filmskoj zvezdi. Uspeh njegovog truda nije zavisio ni od jednog ljudskog faktora, jer nije bilo ničega impresivnog u vezi njegove pojave ili njegovog govora.
Što se tiče njegovog propovedanja, Pavle piše Korinćanima: “Bio sam kod vas u strahu i mnogom drhtanju“ (1.Kor.2:3). Kada je propovedao više je bio svestan svojih slabosti, nego sile Božije koja je tekla kroz njega. To je služba ispunjena Svetim Duhom, jer setite se da je crkva u neznabožačkom Korintu osnovana kao rezultat Pavlovog propovedanja.
Kada Božiji Duh govori kroz čoveka, sâm čovek obično nije svestan da je to Bogom nadahnuti govor. Uvek sam zabrinut za one ljude koji su toliko sigurni da kada stanu za propovedaonicu Bog govori kroz njih (i koji kao uvod na svoje izjave govore “tako govori Gospod…“). Moje iskustvo sa takvim ljudima bilo je da Bog uopšte nije govorio kroz njih. Čovek kroz kojega Bog govori obično uopšte nije svestan te činjenice. Apostol Pavle kaže u jednom od njegovih pisama: “Mislim da vam dajem savet od Božijeg Duha kada ovo govorim” (1.Kor.7:10, Living Bible prevod). Pavle nije bio siguran da li Bog govori kroz njega, iako mi znamo da je Bog govorio kroz Pavla, jer je Bog to uključio u nadahnutu Reč. Međutim, sâm Pavle nije bio svestan toga.
Da, služba ispunjena Svetim Duhom je ona koja je svesna ljudske nedovoljnosti. Kao što Pavle kaže: “Kada sam slab, onda sam jak“ (2.Kor.12:10). Božiji sluga ispunjen Svetim Duhom iznova i iznova dolazi pred Boga, kao čovek u paraboli koji kaže: “Ja ništa nemam da dam drugima. Molim te daj mi živi hleb” (Luka 11:5-8). Gospodnji sluga je neprekidno svestan svoje vlastite nedovoljnosti.
Nemojmo imati pogrešne ideje o službi ispunjenoj Svetim Duhom. Ona nema veliku svesnost o Božijoj moći, nego baš suprotno, o svom strahu i nesigurnosti. Jedino kada se dugo nakon što su trudovi završeni pogleda unazad, tada će postojati sigurnost da je Bog zaista činio svoje delo kroz nas.
Ispunjavanje našeg poziva
Čevrto, služba ispunjena Svetim Duhom je služba koja ispunjava Božiji specifičan poziv. U Kološanima 1:23,25 Pavle kaže: „Učinjen sam slugom“, i u 1.Timoteju 2:7 – “Postavljen sam za apostola.“ Pavle je bio postavljen probodenim rukama njegovog Spasitelja, a ne od strane bilo kojeg čoveka. Bog je bio Taj koji je pozvao Pavla da bude apostol. Taj poziv, kaže on u Kološanima 1:25, bio mu je uručen. Bio je to Božiji dar – ne nešto što je on dostigao ili stekao. On takođe kaže u istom stihu da mu je taj poziv dat da bi služio drugima. Bilo je to od Boga mu povereno upravništvo za posao izgradnje crkve.
Bog ima specifičan poziv za svakoga od nas. Nema nikakvog značaja tražiti od Boga da nas uključi u nešto na čega nas nije pozvao – jer Sveti Duh odlučuje koji dar će svako između nas imati. Pavle je pozvan da bude apostol, ali nema svako takav poziv. Naša potreba jeste da tražimo lice Božije za silu da činimo ono na čega nas je On pozvao. “Drži službu koju si primio u Gospodu, da je dovršiš”, bio je Pavlov savet Arhipu (Kol.4:17)
Bog ne stavlja kvadratne klinove u okrugle rupe. On zna šta je potreba crkve u izvesnom vremenu i na izvesnom mestu, i On svakoga od nas priprema (ako smo podložni) za specifičan zadatak koji može biti skroz drugačiji od onoga što mi sâmi želimo raditi. “Je li svako apostol? Naravno ne. Je li svako propovednik? Ne. Jesu li svi učitelji? Da li svako ima moć da čini čuda? Može li svako da isceljuje bolesnike? Naravno ne. Da li je Bog svakome od nas dao sposobnost za govorenje jezika koje nikada nismo naučili? … Ne” (1.Kor.12:29,30 – Living Bible prevod). Međutim, Bog jeste postavio sve te darove u Hristovom Telu. Važna stvar za nas jeste da prepoznamo naš vlastiti dar i poziv – i da praktikujemo taj dar i ispunimo taj poziv. Služba ispunjena Svetim Duhom je ona koja ispunjava taj specifičan poziv koji nam Bog daje.
Ako postoji ijedan dar za koji nas Novi Zavet specifično ohrabruje da tražimo, to je dar
prorokovanja (1.Kor.14:39). To je u ovim danima verovatno najpotrebniji dar u crkvi. Proročka služba je ona koja izgrađuje (osnažuje i naziđuje), upozorava (ukorava i izaziva) i utešava (teši i ohrabruje) – 1.Kor.14:3. Treba da se molimo da nam Bog dâ proroke u našim crkvama koji će govoriti istinu od Boga bez straha ili naklonosti – ljude drugačijeg kalibra od profesionalnih religijskih književnika koji više mare za svoju platu, status i popularnost.
Neka bi nam Gospod pomogao da marljivo tražimo Njegovo lice i saznamo šta je naš poziv.