SEDAMNAESTA LEKCIJA

„Znam da me uvek slušaš“

ili, Molitva u skladu sa Božijim bićem

 

Oče, hvala ti što si me uslišio. Ja sam znao da me uvek slušaš;” (Jovan 11:41-42)

Ti si sin moj, ja te sad rodih. Išti u mene, i daću ti” (Psalam 2:7-8)

U Novom Zavetu nalazimo razliku između vere i znanja. “Jednome se, naime, Duhom daje reč mudrosti, a drugome – po istom Duhu – reč znanja, i drugome vera u istom Duhu.” U detetu ili prostodušnom hrišćaninu može biti vere sa malo znanja. Dečija jednostavnost prihvata istinu bez poteškoće i često se malo brine da nađe sebi ili drugima neki razlog za to osim ovoga: Bog je rekao. Međutim, Božija volja je da Ga služimo i volimo, ne samo svim srcem, nego i svim svojim umom; da uzrastemo u razumevanju Božanske mudrosti i lepote svih Njegovih puteva, reči i dela. Samo tako će vernik biti u stanju da u potpunosti pristupi i ispravno se divi slavi Božije blagodati; i samo tako će naša srca moći inteligentno shvatiti bogatstva mudrosti i znanja koja su u otkupljenju, i biti spremna da potpuno uđu u najvišu notu pesme koja se podiže pred tron: “O dubino bogatstva i mudrosti, i znanja Božijeg!”

U našem molitvenom životu ova istina ima svoju punu primenu. Dok su molitva i vera tako jednostavne da se novorođeni obraćenik može moliti sa silom, istinska hrišćanska nauka u doktrini molitve nailazi na neke od svojih najdubljih problema. Koliko daleko doseže realnost sile molitve? Ako je tako, kako Bog može dati molitvi tako snažnu silu? Kako se Božija suverenost i naša volja, Božija sloboda i naša, mogu pomiriti? – ova i slična pitanja su dobre teme za hrišćansku meditaciju i istraživanje. Što iskrenije i sa više strahopoštovanja pristupimo takvim misterijama, pre ćemo u obožavajućem čuđenju pasti na zemlju da slavimo Njega koji je u molitvi dao takvu silu čoveku.

Jedna od tajnih poteškoća u vezi sa molitvom, koja, iako nije izražena, često zaista ometa molitvu, proizilazi iz Božijeg savršenstva, iz Njegove apsolutne nezavisnosti od svega što je izvan Njega. Zar nije On beskonačno biće koje duguje ono što jeste sâmom sebi, koje određuje sâmo sebe i čija je mudra i sveta volja odredila sve što jeste? Kako može molitva uticati na Njega, ili kako On može biti pokrenut molitvom da uradi ono šta inače ne bi uradio? Zar nije obećanje odgovora na molitvu jednostavno snishodljivost za našu slabost? Je li to što je rečeno o sili -veoma korisnoj sili – molitve nešto više nego prilagođavanje našem načinu razmišljanja, zato što Božanstvo ne može nikada biti zavisno od ikakvog izvanjskog činjenja za svoja dela? I nije li blagoslov molitve jednostavno uticaj koji ono vrši nad nama?

U traženju odgovora na takva pitanja nalazimo ključ u samom Božijem biću, u tajni Svetog Trojstva. Ako bi Bog bio samo jedna Osoba, zatvorena unutar sebe, ne bi bilo mesta misli o bliskosti sa Njim ili o uticaju na Njega. Ali u Bogu postoje tri Osobe. U Bogu imamo Oca i Sina koji u Svetom Duhu imaju svoju živu vezu jedinstva i zajedništva. Kad je večna Ljubav rodila Sina i Otac dao Sinu kao drugoj osobi mesto pored Njega, kao Njemu ravnom i Njegovom savetniku, tada je otvoren put za molitvu i njen uticaj na najskriveniji život samog Božanstva. Baš kao na zemlji, tako i u nebu, ceo odnos između Oca i Sina je u davanju i uzimanju. I ako to uzimanje mora biti jednako dobrovoljno i samoopredeljeno kao i davanje, mora biti da je do Sina da traži i prima. U svetom zajedništvu Božanskih osoba, ovo traženje Sina bilo je jedno od velikih zahvata Triput Blagoslovljenog Života Božijeg. Otuda imamo to u Psalmu 2: “Ti si sin moj, ja te sad rodih. Išti u mene, i daću ti.” Otac je Sinu dao mesto i silu da deluje na Njega. Sinovljevo traženje nije bilo samo predstava ili senka, nego jedno od tih životnih pokreta u kojem se sreću ljubav Oca i Sina i dovršavaju jedno drugog. Otac je odlučio da neće biti sâm u Svojim namerenjima: tu je bio Sin na čijem je traženju i primanju zavisilo njihovo ispunjenje. I tako je u sâmom biću i životu Božijem bilo to traženje, kojeg je molitva na zemlji trebala da bude odsjaj i izlivanje. Nije Isus bez uključivanja ovoga rekao: “Ja sam znao da me uvek slušaš.” Baš kao što Sinovstvo Isusa na zemlji ne može biti odvojeno od Njegovog Sinovstva na nebu, tako je i sa Njegovom molitvom na zemlji, ona je nastavak i duplikat Njegovog traženja u nebu. Molitva čoveka Hrista Isusa je veza između večnog traženja jedinorodnog Sina na Očevim nedrima i molitve čoveka na zemlji. Molitva ima svoj rast i svoj najdublji izvor u samom Božijem Biću. Na nedrima Božanstva ništa se ne završava bez molitve – Sinovljevog traženja i Očevog davanja.

Ovo nam može pomoći da razumemo nešto od toga kako čovečija molitva, dolazeći kroz Sina, može imati uticaj na Boga. Božije uredbe nisu odluke koje je On doneo bez preporuke Sina, ili Njegove molbe, ili molbe koja je poslana kroz Njega. Nikako. Gospod Isus je prvorođeni, Glava i Naslednik svih stvari: sve stvari su stvorene kroz Njega za Njega, i sve stvari postoje u Njemu. U Očevim namerama, Sin, kao Predstavnik svega stvorenja, uvek je imao glas; u uredbama večnih ciljeva uvek je bilo ostavljeno mesta za slobodu Sina kao Posrednika i Zastupnika, a tako i molbama svih koji prilaze Ocu u Sinu.

Ako bismo pomislili da je ova sloboda i sila Sina da deluje na Oca u odstupanju sa nepromenljivošću Božanskih uredbi, nemojmo zaboraviti da sa Bogom nije kao sa ljudima, prošlost kojom je On neopozivo vezan. Bog ne živi u vremenu sa svojom prošlošću i budućnošću; razlikovanje vremena nema uticaj na Njega koji stanuje u večnosti. A večnost je uvek sadašnje sada, u kojem prošlost nikad nije prošlost i budućnost je uvek sadašnjost. Da bi udovoljilo našoj ljudskoj slabosti, Pismo mora govoriti o prošlim dekretima i o dolazećoj budućnosti. U stvarnosti, nepromenljivost Božijih namera je ipak uvek u savršenom skladu sa Njegovom slobodom da učini šta god On hoće. Posledice molitvi Sina i Njegovog naroda koje su uzete u razmatranje u večnim namerama nisu samo one očigledne; Očinsko srce je otvoreno i pristupačno da čuje svaku molitvu koja se podiže kroz Sina, i Bog svakako dozvoljava Sebi da bude molitvom vođen u odlukama da učini ono što inače ne bi učinio.

Savršeni sklad i jedinstvo Božanskog suvereniteta i ljudske slobode je za nas jedna nedokučiva tajna, zato što Bog kao VEČNI nadmašuje sve naše misli. Ali neka bi ovo bila naša uteha i snaga, da budemo uvereni da u večnom zajedništvu Oca i Sina, sila molitve ima svoj početak i sigurnost, i da kroz naše jedinstvo sa Sinom, naša molitva je uzeta i može imati svoj uticaj na unutrašnji život Blagoslovljenog Trojstva. Božije namere nisu gvozdeni okvir protiv kojeg bi ljudska sloboda zaludno pokušavala da se bori. Ne. Bog sâm je živa ljubav koji je u svom Sinu kao čoveku ušao u najnežniji odnos sa svim ljudima, koji kroz Svetog Duha uzima sve ljude u Božanski život ljubavi i drži sebe slobodnim da dâ svakoj ljudskoj molitvi njeno mesto u Njegovoj vladavini nad svetom.

Na dnevnoj svetlosti takvih misli, doktrina Blaženog Trojstva više nije apstraktna špekulacija, nego živa manifestacija načina na koji je moguće čoveku da bude uzet u zajedništvo Boga i da njegova molitva postane realan činilac u Božijoj vladavini nad ovom zemljom. Možemo, kao u daljini, letimice uhvatiti svetlost koja iz večnog sveta obasjava reči kao ove: “Jer NJEGOVIM POSREDSTVOM i jedni i drugi imamo pristup ka OCU u JEDNOM DUHU.”

“GOSPODE, NAUČI NAS DA SE MOLIMO.”


Molitva

Večni Bože! Trojedini i Triput Sveti! U dubokom ću strahopoštovanju i sa licem velom pokrivenim obožavati svetu tajnu Tvog božanskog bića. I ako Ti je ugodno, o najslavniji Bože, da otkriješ sve od te tajne, pokloniću se sa strahom i drhtanjem, da ne bih zgrešio protiv Tebe, dok meditiram o Tvojoj slavi.

Oče! Zahvaljujem ti da Ti nosiš to ime ne samo kao Otac Tvoje dece ovde na zemlji, nego si živeo od večnosti kao Otac sa svojim jednorođenim Sinom. Hvala Ti da kao Otac možeš čuti našu molitvu, jer si od večnosti dao mesto u Tvojim namerama Sinovljevom traženju. Hvala ti da smo u Njemu videli na zemlji, kako je blažen odnos sa tobom On imao na nebu; i kako je od večnosti u svim Tvojim namerama i dekretima bilo ostavljeno mesta za Njegove molitve i njihove odgovore. I hvala ti iznad svega da je kroz Njegovu istinsku ljudsku prirodu na Tvom tronu gore, i kroz Tvog Svetog Duha u našoj ljudskoj prirodi dole, otvoren put kojim svaki ljudski vapaj za pomoć može biti uzet i dotaći život i ljubav Božiju, i primiti odgovor za šta god je tražio.

Blaženi Isuse! U kojem je kao Sinu otvoren put molitve, i koji nam daješ uverenje o odgovoru, preklinjemo te, nauči Svoj narod da se moli. O neka bi ovo svaki dan bilo znak našeg sinovstva da, kao i Ti, i mi znamo da nas Otac uvek sluša. Amin.

BELEŠKA

‘“Bog čuje molitvu.” Ovaj najjednostavniji pogled na molitvu je provučen kroz Pismo. On ne počiva na refleksnom uticaju molitve na naše srce i život, iako to izobilno pokazuje vezu između molitve kao čina, i molitve kao stanja. On se radije vezuje za veliku konačnost cilja ili stvarnu svrhu molitve, da zadobije blagoslov, darove, izbavljenje od Boga. “Tražite i daće vam se”, Isus kaže.

‘Kako god istinsko i vredno ovo razmišljanje bilo, da Bog, predviđajući i predodređujući sve stvari, je takođe predvideo i predodredio naše molitve kao karike u lancu događaja, uzroka i posledica, kao stvarnu silu, ipak se osećamo presvedočeni da to nije svetlo u kojem um može naći mir u vezi ove velike teme, niti mislimo da je tu sila privlačnosti da nas privuče u molitvu. Radije osećamo da takvo razmišljanje odvraća pažnju sa Objekta odakle dolazi impuls, život, i snaga molitve. Živi Bog, savremen a ne samo večan 1živi, milosrdan, Sveti, Bog koji se pokazuje duži, Bog koji govori, “Traži moje lice;” ovo je magnet koji nas privlači, samo ovo može otvoriti naša srca i usne…‘

U Isusu Hristu Sinu Božijem imamo potpuno rešenje poteškoće. On se molio na zemlji, i ne samo kao čovek, nego kao utelovljeni Božiji Sin. Njegova molitva na zemlji je samo izražaj Njegove molitve od sve večnosti, kada je u Božanskom savetu bio postavljen kao Hrist… Sin je bio postavljen za naslednika svih stvari. Od sve večnosti Sin Božiji je bio Put, Posrednik. On je, da se okoristim našim nesavršenim jezikom, od večnosti govorio Ocu zastupajući svet.’ – SAPHIR, The Hidden Life, poglavlje 6. Pogledaj takođe Gospodnja molitva, s.12.

1 Zar ne bi radije trebalo savremen, zato što je večan, u boljem značenju poslednje reči?