PETO POGLAVLJE

Lepota Hristovog života (2)

Život ispunjen Svetim Duhom

Pogledajmo četiri karakteristike života ispunjenog Svetim Duhom, opet iz života apostola Pavla.

Savršeno zadovoljstvo

Život ispunjen Svetim Duhom je, pre svega, život savršenog zadovoljstva. U Filibljanima 4:11 Pavle kaže: U bilo kakvom stanju da sam, ja sam zadovoljan.“ Takvo zadovoljstvo donosi puninu radosti i mira. Zato Pavle u istom poglavlju govori o radosti i miru u stihovima 4 i 7.

Možemo slaviti Boga samo onda kada smo savršeno zadovoljni sa svime kako postupa sa nama. Ako verujemo u Boga koji je suveren i koji zbog toga može učiniti da sve što nas snađe ide na naše dobro (Rim.8:28), tada možemo zaista biti zadovoljni u svim okolnostima. Tada možemo slaviti Gospoda, kao Avakum, čak i kada drveće u našoj bašti ne rađa voće, kada naše stado umire i kada pretrpimo težak finansijski gubitak – ili u bilo kojoj drugoj situaciji (Avak.3:17,18). Efescima 5:18-20 ukazuje da je rezultat ispunjavanja Svetim Duhom izlivanje našeg srca u slavljenju Boga.

Apostol Pavle se mogao radovati čak i kada je bio zaključan u zatvoru sa nogama u kladama (Dela16:25). Čak i tamo je bio zadovoljan i nije se ni na šta požalio. To je jedan od prvih obeležja života ispunjenog Svetim Duhom. Kada se kod hrišćanina nađe gunđanje, to je indikacija da on, slično Izrailjcima koji su gunđali protiv Boga u pustinji, još nije ušao u obećanu zemlju pobede.

Rast u svetosti

Drugo, život ispunjen Svetim Duhom je život rasta u svetosti. Dok raste život vernika u svetosti, tako raste i njegova svesnost o apsolutnoj Božijoj svetosti. Ovo ide zajedno. U stvari, ovo drugo je jedan od testova da li osoba zaista poseduje i ono prvo.

Dvadeset i pet godina nakon svog obraćenja, Pavle kaže: Ja sam poslednji među apostolima (1.Kor.15:9). Nakon sledećih godina on kaže: “Manji sam od poslednjeg među svetima“ (Ef.3:8). Nakon još godinu dana on kaže: Ja sam (zapazite, ne ‘bio sam’, nego ‘ja sam’) glavni među grešnicima (Tim.1:15).

Da li vidite njegov napredak u svetosti u ovim izjavama?

Što je Pavle bliskije hodao sa Bogom, to je više bio svestan pokvarenosti i nevaljanosti svog tela. Shvatio je da ništa dobro ne bi moglo da se nađe u njegovom telu (Rim.7:18). U Jezekilju 36:26,27,31 Bog kaže: „Daću vam novo srce i novi ću duh staviti u vas…Tada ćete se gaditi na sebe zbog sveg zla koje ste počinili.“ Tu vidimo da je jedan dokaz da smo dobili novo srce od Boga da se gadimo na sebe. Samo čovek koji mrzi i prezire svoju telesnost biće sposoban da izvrši zapovest datu u Filipljanima 2:3 da „smatra druge važnijima od sebe.” Uvidevši sopstvenu pokvarenost on više nikoga neće prezirati.

On će takođe biti spreman da odmah ispovedi svoj promašaj i biće voljan da greh nazove grehom. Čovek ispunjen Svetim Duhom ne teži da samo stvori utisak kod drugih da raste u svetosti, nego će zapravo rastiti. On neće svedočiti o iskustvima koja su ga navodno učinila svetim, ili pokušavati da presvedoči druge u svoju teologiju o posvećenju. On će imati takvu svetost u svom životu da će drugi videvši to samoinicijativno prilaziti i pitati ga za tajnu njegovog života. Imaće ono što Džej.Bi.Filips (J.B.Phillips) prevodi kao „svetost koja nije iluzija“ (Ef.4:24).

Bez obzira kakva je naša doktrina o svetosti, prava svetost dolazi samo čoveku koji je traži celim svojim srcem, a ne onome koji ima samo ispravno učenje u svojoj glavi.

Postojali su pobožni ljudi u prošlim vekovima, kao što je Džon Flečer (John Fletcher), čije razumevanje nauke o svetosti ih je dovelo da veruju da su ‘potpuno posvećeni‘ i koji su svoje nesvesne grehe nazivali ‘greškama. Postojali su takođe drugi pobožni ljudi, poput Davida Brejnard (David Breinerd), koji su svoje nesvesne grehe nazivali ‘gresima i koji su žalili zbog svoje grešnosti i nedostatka odanosti Bogu stalno – tokom celog njihovog zemaljskog života. Obe ove grupe ljudi su možda bile podjednako svete u Božijim očima, uprkos radikalnoj razlici u načinu na koji su procenjivali svoje vlastite živote. Njihovi različiti temperamenti i njihovo različito razumevanje nauke o posvećenju išlo je na račun različite procene njihovih vlastitih srca. Tajna svetosti se ne otkriva kroz proučavanje grčkih reči i rečenica u Novom Zavetu, nego svesrdnom i iskrenom željom da ugodimo Bogu. Bog gleda na naša srca, a ne na naše mozgove!

U svakom slučaju, svaki rast u svetosti uvek će biti udružen sa povećanjem svesnosti o sopstvenoj grešnosti pred Bogom, kao što je to bilo kod Pavla.

Raspet život

Treće, život ispunjen Svetim Duhom jeste život koji je raspet. Pavle kaže: Sa Hristom se razapeh” (Gal.2:19). Već smo videli nešto od značenja krsta u poslednja dva poglavlja. Put krsta je put punine Svetog Duha. Sveti Duh će nas uvek voditi do krsta, kao što je i Isusa vodio. Sveti Duh i krst su nerazdvojni.

Krst je simbol slabosti, sramote i smrti. Apostol Pavle je imao strahove, brige, tuge i suze u svom životu (vidi 2.Kor.1:8; 4:8; 6:10; 7:5). Smatrali su ga ludakom i fanatikom. Drugi ljudi su ga često tretirali kao prljavštinu i smeće (1Kor.4:13). Sve to nije u raskoraku sa puninom Svetog Duha. Baš nasuprot, čovek ispunjen Svetim Duhom će uvideti da ga Bog vodi sve dalje i dalje, nizbrdo, stazom poniženja i umiranja samom sebi.

Čovek ispunjen Svetim Duhom je onaj koji se ne brine za ljudsku slavu. On rado prihvata poniženje i odbacivanje. Ne hvali se ničim osim krstom (Gal.6:14). Ne uzima slavu za sebe zbog svojih darova ili sposobnosti, čak ni zbog iskustava svog dubljeg života. Hvali se jedino neprestanim umiranjem sebi.

Krst je takođe simbol Božanske ljubavi. Božija ljubav prema čoveku bila je manifestovana u Božijem umiranju za čoveka na krstu. Takva ljubav je takođe osobina čoveka koji je ispunjen Svetim Duhom. Između njega i svake druge osobe nalazi se krst na kojem on umire sebi da bi voleo druge. To je pravo značenje ljubavi.

Vočman Ni (Watchman Nee) je ispričao priču o dva poljoprivrednika u Kini koji su bili hrišćani. Imali su svoja polja na višem delu brda i rano ujutro bi ustajali da zalivaju svoja polja. Drugi poljoprivrednici čija polja su bila u nižem delu brda, jedne noći su došli i prokopali kanal za navodnjavanje. Tako je voda tekla na njihova polja niže. Ovo se uspešno dešavalo sedam noći i dvojica hrišćana su bila u nedoumici šta da rade. Konačno su odlučili da će, kao vernici, pokazati Hristovu ljubav drugim poljoprivrednicima. Tako su rano sledećeg jutra zalili prvo polja onih farmera, i zatim svoja polja. Stavili su krst između sebe i drugih poljoprivrednika i umrli svojim pravima na njemu. Nakon što su ovo radili dva ili tri dana, poljoprivrednici koji nisu bili hrišćani pozvali su ih i izvinuli se uz reči: „Ako je to hrišćanstvo, onda želimo da čujemo više o tome.“

Isus je rekao da kada Sveti Duh dođe na Njegove učenike oni će imati silu da budu Njegovi svedoci. Reč ‘svedok’ u originalnom Grčkom jeste ‘martus’, što je prevedeno kao mučenik u Delima Apostola 22:20 i Otkrivenju 2:13 i 17:6. Dakle, doslovno značenje Dela 1:8 jeste da kada Sveti Duh dođe na učenike, oni će primiti silu da budu mučenici – mučenici ne samo u smislu umiranja jedanput na kolcu, nego mučenici koji će svakodnevno umirati sebi. Dakle, svedok ispunjen Svetim Duhom jeste onaj koji živi raspet život.

Stalno uvećavanje

Četvrto, život ispunjen Svetim Duhom je život koji stalno traži viši stepen punine. „Sežem se“, kaže Pavle blizu trideset godina nakon svog obraćenja i dok se primicao kraju svoga života (Fil.3:14). Još uvek nije dostigao. Tražio je još viši stepan punine Svetog Duha u svom životu i stoga je naprezao svaki duhovni mišić prema tom cilju.

Nisam savršen (potpun)“, kaže on u Filibljanima 3:12. Dok u stihu 15 liči kao da govori sasvim suprotno: „Mi koji smo savršeni (potpuni), budimo ove misli.“ To je paradoks života ispunjenog Svetim Duhom – potpun, a ipak nepotpun. Drugim rečima, pun, a još uvek sa željom za većim stepenom punine.

Stanje ispunjenosti Svetim Duhom nije statično. Postoje viši i viši stepeni punine. Biblija kaže da nas Sveti Duh vodi iz jednog stepena slave u drugi stepen (2.Kor.3:18) – ili drugim rečima, iz jednog stepena punine do drugog. Čaša može biti puna vode, isto tako i kofa, isto tako i rezervoar, a isto tako i reka. Međutim, ogromna je razlika između pune čaše i pune reke.

Novorođeni vernik može biti trenutno ispunjen Svetim Duhom prilikom obraćenja. Apostol Pavle je takođe bio čovek ispunjen Svetim Duhom na kraju svog života. Međutim, postoji ogromna razlika između punine novorođenog obraćenika i punine zrelog apostola. Prvi je kao puna čaša, dok je drugi kao puna reka.

Sveti Duh stalno traži da uveća naš kapacitet da bi mogao da nas ispunjava u većem stepenu, i tu dolazi krst. Ne može doći do uvećavanja u našem životu ako izbegavamo stazu krsta. Iz tog razloga su Korintski hrišćani bili toliko plitki. Hvalili su se darovima, a izbegavali krst. Stoga ih Pavle u svojim poslanicama iznova i iznova ohrabruje da prihvate krst u svom životu. Podsticao ih je da time budu uvećani (2.Kor.6:13).

Ako prihvatimo krst kao sastavni deo našeg života, otkrićemo da naša čaša postaje kofa, a naša kofa rezervoar, naš rezervoar reka, a reka mnoštvo reka. Pri svakom stadijumu, kako naš kapacitet bude rastao, biće nam potrebno da se iznova ispunjavamo. Tako će u nama biti ispunjeno obećanje Gospoda Isusa: „Reke žive vode će teći iz najveće dubine bića svakoga koji veruje u mene (govorio je o Svetom Duhu)“, Jovan 7:38,39 – Living Bible prevod.

Ovo takođe objašnjava zašto je Pavle podsticao Efeske hrišćane da se stalno „ispunjavaju Svetim Duhom“ (Ef.5:18). Pavle očigledno nikada nije verovao u iskustvo ‘jednom zauvek’ ispunjen Svetim Duhom. Ono na čega on ovde ukazuje jeste stalno uvećavanje kapaciteta za veći stepen punine.

Sâm Pavle je uvek prihvatao krst. On kaže u 2.Korinćanima 4:10 – Uvek na sebi nosimo umiranje Gospoda Isusa, da bi i život Isusov mogao biti stvaran u našim telima (u stalno rastućem stepenu).“ Jedan aspekt krsta koji je Pavle prihvatio jeste disciplinovanje njegovih telesnih apetita. Punina Svetog Duha nikada nije zamena za disciplinu i naporan rad. Pavle je ipak morao da ‘tera’ svoje telo i da ga dovede u potčinjenost. On kaže: „Kao atletičar, ja kažnjavam svoje telo i grub sam prema njemu uvežbavajući ga da radi ono što treba, a ne ono što želi“ (1.Kor.9:27 – Living Bible prevod). On je disciplinovao svoje oči po pitanju šta treba da čitaju i šta da gledaju, svoje uši šta da slušaju i svoj jezik šta da govori. Disciplinovao je svoj život u svakoj oblasti i tako se uvećavao.

Hvala Bogu za iskustva koja nam daje u našem životu, ali hajde da ne zaboravimo da svako iskustvo mora da vodi napretku. Hrist nije samo vrata, nego i put. Ako uđemo na uska vrata, treba da hodamo uskim putem. Nemojmo biti krivi zbog naglašavanja iskustva u tolikoj meri da se isključimo iz daljeg procesa. Novo rođenje je iskustvo, ali duhovan život u sadašnjosti jeste važna stvar, a ne samo uspomena na datum u prošlosti. Neki ne mogu da se sete datuma kada se iskustvo novog rođenja desilo. No, ne možemo reći da je čovek mrtav samo zato što ne može da se seti datuma svog rođenja! Pa opet, nažalost, nekim hrišćanima svedočanstvo izvesnog iskustva je jedini test života!

Po pitanju punine Svetog Duha takođe, važna stvar je sadašnja realnost toga koja se odražava hristolikim življenjem i službom. Uspomena na izvesno iskustvo iz prošlosti, koliko god divno bilo, sâmo po sebi ne pomaže.

Bog traži ljude i žene koji nikada neće biti zadovoljni samo iskustvima i „blagoslovima“, nego koji će svakodnevno uzeti svoj krst i slediti Isusa i tako u svojim životima i u svojoj službi potvrditi stvarnost ovih reči: “Ja više ne živim, nego u meni živi Hristos.” To, i samo to, jeste život ispunjen Svetim Duhom.

„Ne ja, nego Hristos neka je slavljen, voljen, uzvišavan,

Ne ja, nego Hristos neka je viđenpoznat i čuven,

Ne ja, nego Hristos u svakom pogledu i delu,

Ne ja, nego Hristos u svakoj misli i reči.

Ah, biti spašen od sebe samog, dragi Gospode,

Ah, biti izgubljen u Tebi,

Ah, da to ne budem više ja,

Nego Hristos koji u meni živi.“

Amen i Amen.