DVADESET OSMA LEKCIJA

„Oče, ne moja volja!

Ili, Hristos Žrtva

I On je rekao: Ava, Oče, sve je moguće Tebi; ukloni ovu čašu od mene: ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude.“ – Marko 14:36

Koji kontrast u razmaku od nekoliko sati! Kakav prelaz iz tihog uzdizanja kada je podigao svoje oči ka nebu i rekao: „Oče, hoću“, u padanje na zemlju i vapaj u agoniji. ‘Oče moj! Ne ono što ja hoću.‘ U prvom slučaju vidimo Prvosveštenika u velu Njegovog sve-preovlađujućeg posredovanja; u drugom žrtvu na oltaru koja otvara put kroz zavesu. Prvosvešteničko ‘Oče, hoću‘ uredno prethodi žrtvenom ‘Oče! Ne ono što ja hoću‘; ali to je bilo samo po predviđanju da pokaže kako će izgledati posredovanje kada žrtva bude prineta. U stvarnosti to je bila molitva na oltaru: „Oče! Ne ono što ja hoću‘ u kojoj molitva pred prestolom: ‘Oče, hoću‘ ima svoje poreklo i svoju moć. Samo iz potpunog predanja Njegove volje u Getsimaniji Prvosveštenik na prestolu ima silu da traži ono što hoće, ima pravo da i Njegov narod ima udela u toj sili i traži ono što hoće.

Za sve koji bi da nauče da se mole u Isusovoj školi, ova lekcija Getsimanije je jedna od najsvetijih i najdragocenijih. Površnom književniku se može činiti da to oduzima hrabrost da se moli u veri. Ako čak ni usrdna molitva Sina nije poslušana, ako je čak i Ljubljeni trebao da kaže: „Ne kako ja hoću„, koliko više mi treba da govorimo tako. I tako se čini nemoguće da bi obećanja koja je Gospod dao samo nekoliko sati ranije: ‘Šta god zaištete’, ‘Šta god poželite’ mogla da imaju bukvalno značenje. Dublji uvid u značenje Getsimanije naučiće nas da upravo samo tu imamo sigurno tlo i otvoren put u sigurnost odgovora na našu molitvu. Hajde da priđemo sa respektom i u obožavajućem čudu pogledamo ovaj veliki prizor – Božiji Sin tako prinosi molitve i moljenje sa velikom vikom i suzama, a ne dobija ono što traži. On sâm je naš Učitelj i On će nam otkriti misteriju Njegove svete žrtve, kao što je otkriveno u ovoj čudesnoj molitvi.

Da bismo razumeli molitvu, hajde da obratimo pažnju na beskrajnu razliku između onoga što je naš Gospod malo pre molio kao kraljevski Prvosveštenik i ovoga što On ovde ponizno moli u svojoj slabosti. Tamo se molio da Otac bude proslavljen i da proslavi Njega i Njegov narod, kao ispunjenje posebnih obećanja koja su mu bila data. Tražio je ono što je znao da je po reči i volji Oca; mogao je smelo reći: ‘Oče, hoću!’ Ovde se moli za nešto u pogledu čega Mu Očeva volja još uvek nije bila jasna. Koliko je znao, Očeva volja je da On treba da ispije čašu. On je govorio učenicima o čaši koju mora ispiti: malo kasnije je ponovo rekao: ‘Zar čašu koju mi Otac daje, da je ne pijem?’ Radi toga je došao na ovu zemlju. Ali kada je u neopisivoj agoniji duše koja je navalila kao sila tame na Njega, i kada je počeo da oseća prve kapi smrti, kao gnjeva Božijeg protiv greha, Njegova ljudska priroda, dok je drhtala u prisustvu užasne stvarnosti da je učinjen prokletstvom, požurila Ga je u ovom kriku patnje, prema svojoj želji da, ako bi Božiji cilj mogao biti postignut bez toga, On bi mogao biti pošteđen te strašne čaše: ‘Neka me mimoiđe ova čaša.’ Ta želja je bila dokaz intenzivne realnosti da je bio čovek. „Ne kako hoću ja“ je čuvala tu želju da ne bude grešna: dok sa moljenjem vapi: ‘Sve je moguće Tebi’ i ponovo se vraća u još iskreniju molitvu da se ukloni čaša ako je moguće, to je Njegova tri puta ponavljana molitva: „Ne kako ja hoću“ koja predstavlja samu suštinu i vrednost Njegove žrtve. On je tražio nešto za čega nije mogao da kaže: Znam da je to Tvoja volja. On se zalagao za Božiju silu i ljubav, a zatim se povukao u svoju poslednju molbu: „Neka bude volja Tvoja!“ Molitva da Ga mimoiđe čaša nije mogla biti odgovorena; molitva pokornosti da bude Božija volja bila je saslušana i slavno odgovorena u Njegovoj pobedi najpre nad strahom, a zatim i nad silom smrti.

U ovom odricanju svoje volje, ova potpuna predaja Njegove volje Očevoj volji, Hristova poslušnost je dostigla svoje savršenstvo. Iz žrtvovanja njegove volje u Getsimaniji, žrtvovanje Njegovog života na Golgoti crpi svoju vrednost. Kako Pismo kaže, ovde se On naučio poslušnosti i postao je autor večnog spasenja svima koji ga slušaju. Pošto je tamo, u toj molitvi, postao poslušan do smrti, čak do smrti na krstu, Bog Ga je visoko uzvisio i dao mu silu da traži šta hoće. U tom ‘Oče! Ne ono što ja hoću’ On je dobio silu za ono drugo: ‘Oče! Hoću.’ Po Hristovoj pokornosti u Getsimaniji da ne učini svoju volju, On je obezbedio za svoj narod pravo da im kaže: ‘Ištite što god hoćete.’

Dozvolite mi da to ponovo pogledam, duboke tajne koje Getsimanija nudi mom pogledu. Tu postoji najpre ovo: Otac nudi svojem Ljubljenom čašu, čašu gnjeva. Drugo: Sin, uvek toliko poslušan, povlači se i moli da ne mora da je pije. Treće: Otac ne odgovara Sinu na Njegov zahtev, ali i dalje daje čašu. I onda poslednje: Sin predaje svoju volju, zadovoljan je da neće biti Njegova volja i odlazi na Golgotu da ispije čašu. O Getsimanijo! U tebi vidim kako je moj Gospod mogao da mi dâ tako neograničenu sigurnost odgovora na moju molitvu. Kao moj jemac On je pobedio i osvojio za mene, Njegovim pristankom da ne dobije odgovor na svoju molbu!

Ovo je u skladu sa celim planom iskupljenja. Naš Gospod uvek osvaja za nas suprotno od onoga što je pretrpeo. On je bio vezan da bi mi mogli otići slobodni. On je bio načinjen grehom da bismo mi mogli postati pravednost Božija. On je umro da bismo mi mogli živeti. On je nosio Božije prokletstvo da bi Božji blagoslov mogao da postane naš. On je pretrpeo da ne dobije odgovor na svoju molbu, da bi naše molitve mogle naći odgovor. Da, On je rekao: „Ne kako ja hoću“ da bi mogao da nam kaže: ‘Ako ostanete u meni, ištite što god hoćete i biće vam.

Da, ‘Ako ostanete u meni‘; ovde u Getsimaniji reč dobija novu snagu i dubinu. Hristos je naša Glava, koji kao jemac stoji na našem mestu i nosi ono što bismo zauvek morali nositi. Mi smo zaslužili da Bog ima gluvo uho prema nama i da nikada ne sluša naš vapaj. Hristos dolazi i trpi i to za nas: On trpi ono što smo mi zaslužili; za naše grehe On pati pod teretom te neodgovorene molitve. Ali sada je Njegova patnja moj dobitak: ono što je On poneo, oduzeto je od mene; Njegovom zaslugom je osvojen odgovor na svaku molitvu, ako ostajem u Njemu.

Da, u Njemu, dok tamo kleči u Getsimaniji, moram ostajati. Kao moja Glava, On nije samo jednom stradao za mene, nego uvek živi u meni, dišući i izražavajući svoju narav u meni. Večni Duh, kroz koji je On sebe prineo Bogu, jeste Duh koji obitava u meni i čini mi učesnikom u istoj poslušnosti i žrtvovanju moje volje Bogu. Taj Duh me uči da u potpunosti predam svoju volju Ocu, da je se odreknem po cenu smrti, da u Hristu budem mrtav za nju. Šta god da je moj um i misao i volja, iako nije direktno grešna, On me uči da se bojim i bežim od toga. On otvara moje uho da čekam u velikoj ljubaznosti i spremnosti za učenje duše ono što Otac ima da kaže i nauči iz dana u dan. On mi otkriva kako jedinstvo sa Božijom voljom u njenoj ljubavi jeste jedinstvo sa sâmim Bogom; kako potpuno predanje Božijoj volji jeste ono što Otac traži i čega je Sin primer, i istinska blagoslovenost duše. On vodi moju volju u zajednicu Hristove smrti i vaskrsenja, moja volja umire u Njemu, da bi u Njemu ponovo oživela. On je nadahnjuje, kao obnovljenu i oživljenu volju, sveti uvid u Božijiu savršenu volju, sveta radost u predavanju sebe da bude instrument te volje, sveta sloboda i sila za zadobijanje Božije volje da odgovori na molitvu. Kompletnom svojom voljom učiću da živim za interese Boga i Njegovog carstva, da vežbam snagu te volje – razapete, ali opet vaskrsle – u prirodi i u molitvi, na zemlji i na nebu, sa ljudima i sa Bogom. Što dublje uđem u getsimanijsko ‘Oče! Ne kako ja hoću‘, i u Njega koji koj je to rekao, da ostajem u Njemu, potpuniji je moj duhovni pristup u silu Njegovog ‘Oče! Ja hoću.“ I duša doživljava da volja koja je postala ništa da bi Božija volja postala sve, koja sada postaje nadahnuta Božanskom snagom da zaista želi ono što Bog želi i ispoveda ono što joj je obećano u ime Hristovo.

O, hajde da slušamo Hrista u Getsimaniji, dok zove: „Ako ostanete u meni, ištite što god hoćete i biće vam!“ Biti jedne misli i duha sa Njim u Njegovom predavanju svega Božijoj volji, živeti kao On u poslušnosti i predanju Ocu; to je ostajanje u Njemu; to je tajna sile u molitvi.

‘Gospode, nauči nas da se molimo’


Molitva

Blagosloveni Gospode Isuse! Getsimanija je bila tvoja škola gde si se Ti naučio molitvi i poslušnosti. To je još uvek Tvoja škola gde vodiš sve svoje učenike koji žele da nauče da slušaju i da se mole kao Ti. Gospode! Nauči me tamo da se molim, u veri da si iskupio za nas i pobedio našu volju, i da nam zaista možeš dati blagodat da se molimo kao Ti.

O jagnje Božije! Ja bih Te sledio do Getsimanije, da bih tamo postao jedno sa Tobom, i da ostajem u Tebi kao što si se Ti predao volji svoga Oca do same smrti. Sa Tobom, kroz Tebe, u Tebi, ja predajem moju volju u apsolutno i potpuno predanje volji Oca. Svestan moje slabosti i tajne moći kojom samovolja želi da se nametne i ponovo zauzme svoje mesto na tronu, ja ispovedam u veri silu Tvoje pobede. Ti si trijumfovao nad njom i izbavi mi od nje. U Tvojoj smrti želim svakodnevno da živim; u Tvom životu želim svakodnevno da umrem. Ostajući u Tebi, neka moja volja, kroz silu Tvog večnog Duha, bude samo naštimovan instrument koji se predaje svakom dodiru volje mog Boga. Celom svojom dušom kažem sa Tobom i u Tebi: ‘Oče! Ne kako ja hoću, nego kako Ti hoćeš.’

I tada, blagosloveni Gospode, otvori moje srce i i srca celog Tvog naroda, da uđemo u punu slavu istine, da volja koja je predata Bogu jeste volja koju je Bog prihvatio da je koristi u Njegovoj službi, da namerava, određuje i želi ono što je po Božijoj volji. Volja koja, u sili Svetog Božijeg Duha, treba da vrši svoje kraljevske povlastice u molitvi, da razvezuje i vezuje na nebu i na zemlji, da ište šta god hoće i da joj bude učinjeno.

O Gospode Isuse! nauči me da se molim. Amin.