Ponos (1)

Milenko Isakov
„Gospod suproti se ponositima,
a poniženima daje blagodat”
(Jakov 4:6)

Postoje lako uočljivi gresi koje čak i nevernici smatraju grehom. Međutim, postoje i lukaviji, teže uočljivi gresi koji su sakriveni duboko u srcu čoveka. Kada je apostol Pavle pisao Korinćanima o toj slavnoj novozavetnoj istini da su oni Božija deca i sinovi, on ih je ohrabrio da se očiste od svake poganštine tela i duha i da tvore svetost u strahu Božijem (2.Kor.7:1). Nije dovoljno biti očišćen samo od očiglednih greha (greha tela), kao što su krađe, laži, svađe, prkosi, pijanstva, nego i od greha duha, kao što su zavist, mržnja, gorčina, ljubomora i ponos. To su sve gresi srca (duha) na koje možemo dobijati svetlo ako smo otvoreni za glas i delovanje Božijeg Duha u nama.

Danas ćemo razmišljati o ponosu. Ponos je toliko skriven, uporan, lukav i tvrdoglav greh, da će Bog da kraja našeg života imati posla sa njim. Najpre ćemo pogledati gde je izvor ponosa i ko je začetnik tog greha. Sotona je bio prvi koji se poneo u svom srcu. Postoje dva odeljka u Pismu koja govore o tome (Isaija 14:11-15 i Jez.28:14-17). On je nekada bio heruvim, zaklanjač Božijeg lica u nebu. Bio je predivno stvoren i poneo se u svom srcu zbog svoje lepote. Nije se zadovoljio u toj poziciji, nego je imao ambiciju da se izjednači sa Bogom. Kako greh ne može da opstane u Božijoj prisutnosti, on je bio zbačen sa neba i tako je nastao Đavo – oličenje greha ponosa.

Božija Reč jasno definiše ponos kao greh. Avakum 2:4 kaže da ko se ponosi, njegova duša nije ispravna u njemu. Iz uvodnog stiha smo razumeli da se Bog suprotstavlja ponosnima. Ponos je greh koji sprečava dotok Božije blagodati u naš život. Jedini način da čovek bude spašen jeste Božijom blagodaću. Zato je nemoguće da se ponosan čovek spasi. Iz tog razloga Isus je rekao da je lakše kamili proći kroz ušicu od igle, nego da čovek koji je bogat (ima visoko mišljenje o sebi) uđe u carstvo nebesko. Bog, dakle, očekuje poniznost od čoveka da bi mogao da mu udeli svoju blagodat.

Arogantan, ponosan čovek nikada nema mir. Njegova usta su otvorena kao grob i poput smrti, nikada je zadovoljen (Avakum 2:5). Ponos čini čoveka nezadovoljnim. Čini ga lakomim i nezadovoljnim onim što ima. U Pričama 21:4 piše da su ponosite oči greh. Ponos se kod nekih ljudi može toliko razviti da se primeti u njihovim očima. Bog mrzi ponosne oči!

Ponos je stvar srca. On se može videti i od spolja, ali Bog je taj koji poznaje unutrašnji ponos svakog srca. Isus je rekao da čoveka pogani ono što izlazi iz njegovog srca, a iz srca izlazi, između ostalog, i ponos (Marko 7:21-23). Dakle, ponos nije nešto što se odjednom pojavi od spolja, nego boravi i izvire iznutra, iz srca. Ponos je karakteristika religioznih ljudi poslednjeg vremena (2.Tim.3:1-5).

U Psalmu 138:6 čitamo da je Gospod visok, a vidi niskoga, ali i visokoga izdaleka poznaje. Gospod je velik, ali to ne znači da je zaboravio male, ponizne ljude. Međutim, Gospod dobro poznaje i sve koji su ponosni. Jedan biblijski prevod kaže da je Gospod velik i da se brine za one koji su ponizni, ali održava odstojanje od onih koji su ponosni. Bog ne želi zajedništvo sa ponosnima. On mrzi ponos! Priče 8:13, “Strah je Gospodnji mržnja na zlo. Ja mrzim na ponositost i oholost, na zli put i usta opaka.” Solomun čak kaže da Bog neće ostaviti bez kazne one koji su ponosni (Priče 16:5).

Put ponosa ima svoj kraj u propasti. Priče 16:18, “Oholost dolazi pred pogibao, i ponosit duh pred propast.” Bog će se obračunati sa svim ponosnim ljudima. Dolazi dan kada će se ponosne oči poniziti i svaka visina ljudska saviti, a samo će Gospod biti uzvišen (Isaija 2:11). Međutim, pre nego što Gospod to učini, On daje priliku svakom čoveku da se pokaje i okrene od svog ponosa. Bog poziva ljude da odbace svoj ponos i da se vrate Njemu.

To ćemo pogledati u sledećoj poruci naredne sedmice.

Gospode, otvori naše oči da vidimo strahotu i gadost ponosa, i da celim srcem želimo slobodu od tog greha, tvojom blagodaću! Amin.