Ljubav podrazumeva služenje

Milenko Isakov
Znajući Isus da mu sve otac dade u ruke, i da od Boga iziđe i k Bogu
ide, ustade od večere, i skide svoje haljine i uze ubrus te se zapreže.
(Jovan 13:3,4)  

Izveštaj iz Evanđelja po Jovanu 13 započinje opisivanjem događaja pred veliki jevrejski praznik pashe. Isus je već više od tri godine javno delovao u Izraelu sa svojim učenicima i sada se približavao trenutak kada će On završiti misiju radi koje ga je Otac poslao. Isus je znao da se približio čas kada će se rastati sa svojim učenicima, preći iz ovog sveta i vratiti se Ocu (stih 1).

Znamo da je tokom celog svog zemaljskog života Isus iskazivao ljubav prema svim ljudima, ali mnogo dublji i specifičniji nivo njegove ljubavi bio je usmeren prema njegovim učenicima. Isus im je konstantno davao dokaze o svojoj ljubavi. On ih je pozvao da Ga slede. On ih je strpljivo učio. On ih je snosio u njihovim greškama i slabostima. Voleo ih je neizmerno i ne samo da ih je voleo u prošlosti, nego kaže Jovan: “Do kraja ih ljubi”. Drugim rečima, došao je momenat da im pokaže pun obim svoje ljubavi, maksimalnu meru.

Uvodni stih nam kaže da je Isus znao da mu je Otac sve predao u ruke, da je od Boga došao i da se uskoro Njemu vraća. Isus je na sâmom kraju svoje misije i u trenucima skorog rastajanja sa učenicima On zna da Mu je Otac dao svaku vlast na nebu i na zemlji. On ima autoritet nad svime i sve je kroz Njega i za Njega stvoreno.

Znajući sve to, Isus nije rekao: “Šta se ja uopšte bakćem sa vama mizernim i bednim grešnicima! Toliko sam vas učio, a vi još uvek premišljate ko će preuzeti vođstvo kada ja odem.” Nije čak rekao: “Sve do sada sam vam verno služio, učenici, sada je vreme da vi meni malo odate poštovanje i da mi poslužite.” Ne, ništa od toga.

Znajući da ima svaku vlast, Isus je želeo još jednom da pokaže učenicima šta je ljubav i šta je priroda istinskog duhovnog autoriteta. Priroda svetovne vlasti i autoriteta jeste ponos, častoljublje i želja da drugi tebi služe. Priroda duhovne vlasti jeste poniznost, traženje Božije slave i želja da ti služiš drugima. Ono što je posebno važno istaknuti jeste da Isus nije samo o tome pričao i propovedao, nego je u praktičnom smislu pokazao. Ustao je od stola, skinuo svoju haljinu, uzeo peškir i počeo da pere noge učenicima. Želeo je da na rastanku uradi najponižavajući posao, posao koji su robovi radili.

Dakle, istinska ljubav podrazumeva služenje. Istinski starešina je spreman da opere i sredi toalete u zajednici. Ne smatra to ponižavajućim poslom zato što je samo sluga, a ne gospodar. On ne smatra svoju braću i sestre dužnicima, nego sebe smatra njihovim dužnikom.

Želim da te pitam, dragi brate i sestro, smatraš li sebe dužnikom drugima ili si siguran da su drugi dužni tebi? To zavisi od toga koliko si razumeo Božiju ljubav. Možda se uvrediš kada ti neko ne oda neku ulogu, priznanje ili poštovanje koje “zaslužuješ”, a ni ne primećuješ koliko zakidaš svoju braću i sestre time što im ne služiš u ljubavi. Apostol Pavle je sebe smatrao dužnikom. Smatrao je da ima dug i prema Grcima i divljacima i mudrima i nerazumnima. Naš dug prema svim ljudima jeste ljubav (Rimlj.13:8) i to ne ljubav na rečima ili jeziku, nego u delu i istini (1.Jov.3:18). Zašto? Zato što ljubav na jeziku zahteva samo malo rečitosti i laskanja, ali ljubav na delu zahteva služenje, žrtvu i samoodricanje!

Božija volja je da u Hristovoj crkvi postoji jasna evidencija toga. Bog želi da među udovima Hristovog tela vlada taj zavetni odnos ljubavi. Jedan brat je to ovako napisao: “U 1.Sam.18:1-8 čitamo o Jonatanu koji je ušao u savez sa Davidom. Ovo je divna slika toga kako treba da izgleda zavetni odnos u telu Hristovom. Kaže da je Jonatanova duša prionula uz dušu Davidovu – nije bilo jaza između njihovih srca da bi neprijatelj mogao doći. Dalje kaže da je Jonatan voleo Davida kao sebe. Ovo je takođe naš poziv u telu Hristovom – da budemo spojeni kao JEDNO, tako da ne postoji pukotina između nas (nema jaza nerazumevanja, ljubomore, sumnje, itd.) pri čemu neprijatelj može doći i uneti razdor.

Jonatan je trebao da bude osoba u Izraelu koja je najviše ljubomorna na Davida jer je David bio pretnja Jonatanu da postane sledeći car Izrailja nakon Saula. Ipak, on je savladao zavist i voleo je Davida kao sebe. Kako Jonatan sramoti novozavetne vernike!

Jonatan je zatim sklopio savez sa Davidom, a kao simbol zaveta on je skinuo svoju kraljevsku odoru i dao je Davidu. To je bio simbol Jonatanove želje da umre sebi kao budući car Izraela i da zacari Davida. Nama je zapoveđeno da u telu Hristovom „čašću činimo druge većim od sebe“ (Rim.12:10). Mi treba toliko da umremo svojem ‘ja’ da iskreno čeznemo da naša braća budu veća i viša i poštovanija od nas. I mi uzimamo naš ogrtač, ako je potrebno, da pokrijemo golotinju brata ako se negde vidi. Tako možemo doprineti da naš brat izgleda slavno u očima drugih. To znači ući u zavetni odnos sa braćom u telu Hristovom.

Nemoguće je ući u takav savez bez želje da uporno umireš sebi. Svi problemi koji rešetaju skoro svaku zajednicu vernika nastaju zato što vernici u njima nisu ušli u takav međusobni zavetni odnos. Svi traže svoje. Krajnji rezultat toga je da je Sotana trijumfuje. Ali, takve zajednice nisu crkva koju Isus gradi, jer Isus je rekao da vrata pakla neće biti u stanju da prevladaju crkvu koju On gradi (Mat.16:18).

Isus gradi svoju crkvu u ovom svetu danas. Ako želimo da budemo deo te crkve i da imamo udela u izgradnji te crkve, onda moramo uzeti k srcu zavetne odnose i trebamo želeti da učimo svim svojim srcima šta znači činiti svog brata slavnim.

Zatim čitamo da je Jonatan takođe uzeo svoj oklop i mač, luk i pojas i dao sve to Davidu. Stupajući u zavet sa našom braćom mi polažemo sve moguće oružje kojima možemo da im naškodimo na bilo koji način. To je smisao i značenje Jonatanovog dela.

Oružje kojim je načinjena maksimalna šteta u hrišćanstvu jeste jezik. Da li smo spremni da položimo oružje u zavetnom odnosu sa našom braćom na takav način da nikada više ne govorimo loše o njima, i nijednom ih više ne ogovaramo ili napravimo trač?

Ovo polaganje naših oružja takođe podrazumeva poverenje u našeg brata da možemo priuštiti sebi da budemo pred njim potpuno bez odbrane, jer znamo da nam nikada neće nauditi. Upravo kroz takvo poverenje se gradi bratstvo.

U 1.Sam.19,20 vidimo Jonatanovu čvrstu odanost Davidu, čak i po cenu ustajanja protiv svog oca. Jonatan je odano stojao pored svog brata Davida u prisustvu svoje rodbine po telu. Zaista je on vredan primer koji svi mi treba da sledimo. Treba da volimo bratstvo više od naših rođaka po telu.”

Da, tako je! Volimo jedni druge i služimo jedni drugima!

Neka nam Bog svima pomogne. Amin!