Poniznost

Milenko Isakov

…i rodi sina svojega prvenca, i povi ga, i metnu ga u jasli;

jer im ne beše mesta u gostionici”

(Luka 2:7)

Ovako se desilo rođenje najvećeg čoveka koji je hodao zemljom. Izrael je bio pod okupacijom rimskog carstva. Rimski cezar Avgust je izdao zapovest da se izvrši popis stanovništva i ljudi su išli u svoja rodna mesta da se prepišu. Josif je tako krenuo iz Nazareta sa svojom isprošenom ženom Marijom u Vitlejem. Udaljenost ova dva mesta je bila preko 100 kilometara. Ako pretpostavimo da su putovali na magarcu, trebalo im je verovatno dva-tri dana da stignu do Vitlejema. Marija je bila trudna i upravo dok su bili u Vitlejemu došlo je vreme da se porodi. Međutim, nije pronađena nijedna gostionica za Josifa i nju. Gostionice u to vreme su imale funkciju današnjih hotela. Ljudi su dobili smeštaj i prenoćište u gostionicama. Pošto su mnogi ljudi došli u Vitlejem sva mesta u gostionicama su bila zauzeta.

Ako razmišljamo o tome, možda su gostionice zauzeli ljudi koji su se veselili uz piće ili razni drugi ljudi koji su definitivno imali mnogo manju potrebu da budu smešteni u udobnoj gostionici od jedne trudnice koja je pred samim porođajem. Bilo je verovatno mesta za mnoge bezbožne ljude, ali za pobožnog Josifa i Mariju nije bilo mesta. Sve je bilo zauzeto.

Možda smo imali iskustvo da smo negde jako želeli da idemo, ali u autu nije bilo mesta za nas. Bili smo razočarani. Ili smo žurili da stignemo u školu na vreme, pa je naišao pun autobus u kome nije bilo mesta za nas. To je bio vrlo neprijatan osećaj! Upravo sa time su se suočili Josif i Marija, samo što se u njihovom slučaju nije radilo o nekim tako niskim stvarima, nego o rođenju koje je trebalo da bude ispunjenje mnogih proročanstava. Oni su imali odgovornost da se pobrinu i podignu najsvetijeg čoveka koji je živeo na zemlji.

I tako je došao trenutak da se Marija porodi. Dobili su smeštaj u jaslama. Da li su imali pripremljene pelene za bebu? Krevetić? Čist i svež vazduh? Da li zamišljate Josifa i Mariju kako gunđaju pošto nema mesta u gostionici? Da li ih zamišljate nezadovoljnima ili kao pobožne ljude koji krotko prihvataju sve što je Bog dopustio u njihovim životima?

Iako su anđeli i celo nebo slavili događaj fizičkog rođenja Gospoda Isusa Hrista, praktična strana Njegovog rođenja je izgledala vrlo jadno, previše skromno i siromašno, u društvu stoke. Od jasala, preko skromne stolarske radionice u Nazaretu, do pljuvanja, šibanja i raspeća! To je bio zemaljski život našeg Cara – poniznost! Odbačen, prezren i ponižen, u katastrofalnim okolnostima života, ali u savršenom unutrašnjem miru, zadovoljstvu i radosti u ispunjavanju Očeve volje!

I sada dolazimo do odlučujućeg pitanja! Želimo li i mi izabrati put poniznosti? Imamo li pravo da u ijednoj okolnosti našeg života izražavamo duh nezadovoljstva i gunđanja? Ima li smisla biti nezadovoljan patikama ili odećom koje su ti roditelji kupili? Ima li smisla biti nezadovoljan izgledom lica i tela koje je Gospod stvorio? Ima li smisla biti nezadovoljan svojim zdravstvenim stanjem? Kućom, stanom ili autom koji nam je On dao da koristimo? Ženom, mužem, bratom, sestrom, ocem, majkom ili decom koju nam je On dao? To naravno ne znači da je pogrešno ako želimo da sve to bude u mnogo boljem stanju!

Sada je trenutak da u srcima priznamo Bogu da smo često izbegavali stazu poniznosti i sada je vreme da tražimo od Njega tu vrlinu! Ponizno srce otvara vrata Božijoj blagodati koja će proizvoditi iskrenu ljubav prema Bogu i bližnjima! A budite sigurni, kada ne želite poniznost u svom srcu, otvarate vrata duhu nezadovoljstva, gunđanja, nezahvalnosti i neljubavi.

U Starom zavetu Bog je često pokazao svoj blagoslov na ljudima u smislu materijalnih dobara. Dakle, ako je Izrailjski narod bio poslušan Bogu, On ih je izobilno blagoslovio zemaljskim plodovima, množenjem njihovih stada… (5.Mojs.28:1-14). Blagoslovi koje je Bog obećavao starozavetnim vernicima uglavnom su se odnosili na materijalne stvari, ali danas u novozavetnom dobu sve je potpuno drugačije zato što Gospod Isus nije objavio fizičko, materijalno ili zemaljsko, nego duhovno carstvo – carstvo poniznosti i ljubavi. Jedan od neophodnih uslova da bi čovek postao pripadnik nebeskog carstva jeste da se ponizi i da se povrati i postane kao dete (Matej 18:3).

Šta ustvari znači poniziti se, povratiti se i postati kao dete? Postoje mnogi pogrešni koncepti poniznosti. Mnogi ljudi misle da neprihvatanje odgovornosti neke javne službe znači poniznost. Međutim, Gospod Isus je uzeo na sebe najveću moguću odgovornost i u tome je bio savršeno ponizan!

Poniznost je, dakle, stav srca koji nas čini pristupačnim Bogu i drugim ljudima, bez obzira na službu i darove koje nam je Bog dao. To je stav srca koji proizvodi Božiji Duh dajući nam svest da nismo važniji i vredniji od bilo kojeg drugog čoveka na zemlji. Na taj način ne možemo nijednu osobu omalovažiti, prezreti ili joj se podrugnuti u srcu.

Na početku propovedi na gori Gospod je rekao: “Blago siromašnima duhom jer je njihovo carstvo nebesko”. Takođe, Isus je rekao: “Hvalim te Oče neba i zemlje, što si ovo sakrio od premudrih i razumnih, a kazao si prostima.” Kazao si maloj deci, ili bebama, kako kažu neki prevodi. To znači da su duboke duhovne istine sakrivene od ljudi koji su veliki i premudri sami u svojim očima, a objavljuju se onima koji su ponizni kao mala deca. Bog će otkriti istinu poniznima, a sakriti je od ponosnih.

Budimo ponizni!

Ponizi nas Oče pod Tvoju silnu ruku i podsećaj nas na poniznost Tvoga Sina kako bi u svemu bili zadovoljni i zahvalni! Amin.