Mi treba da se ponizimo

Milenko Isakov
…a svi se slušajte među sobom i stecite poniznost.”
(1.Petrova 5:5)

Ovo je velika potreba za svakog vernika. Mnogima je teško samo da saslušaju, a kamoli da poslušaju brata. Verovatno ste primetili svoju sklonost da upadate u reč drugima prilikom razgovora. Nekako ne uspevate da sačekate da brat ili sestra do kraja kažu ono što su želeli. To je naročito izraženo kada se govori na teme za koje smatramo da smo eksperti i da se dobro razumemo. Mislimo da možemo to mnogo bolje da objasnimo nego naš sagovornik. Ovde ne mora da se radi samo o razgovorima koji se tiču naših svakodnevnih poslova, nego i o teološkim raspravama. Kada mislimo da imamo pravo u svom razumevanju određene doktrine iz Svetog Pisma, često nemamo strpljenja da saslušamo mišljenje drugog brata. Međutim, Reč Gospodnja ovde govori da treba da se slušamo među sobom. Dakle, potrebno da je budemo spremni da saslušamo braću i sestre.

U našem telu postoji velika želja da nadgovorimo brata ili sestru prilikom nekog razgovora. Kada je apostol Pavle pisao Korinćanima rekao im je da njegova reč i poučenje nije bilo u nadgovorljivim rečima ljudske premudrosti, nego u dokazivanju Duha i sile (1.Kor.2:4). Vi se možete jako dobro osećati kada uspete da nadgovorite brata ili sestru, ali to potpuno potiče od naše grešne prirode. Naravno, sluga Gospodnji treba da bude sposoban da pouči (razotkrije i presvedoči) one koji se protive (2.Tim.2:25), ali sa krotošću, a ne ponoseći se što je uspeo da ih nadgovori.

Sve ovo zavisi od toga koliko smo se zaista ponizili pred Bogom. Naša neponiznost ili ponos se često izražava kroz naše reči. Jakov kaže da svaki čovek treba da bude brz da čuje, a spor da govori i spor da se se srdi (1:19,20). Puno greha u odnosima vernika nastaje zbog nepoštovanja i neposlušnosti ovoj zapovesti. Ponosan čovek želi da ima glavnu reč. Čovek koji ima visoko mišljenje o sebi očekuje da njegova reč bude konačna i poslednja. Sa druge strane, ponizan čovek nije brz da govori, nego da čuje. Ponizan čovek je spor da se srdi. To se ogleda u jako mnogo situacija u svakodnevnom životu. Mi imamo određene reakcije na tuđe reči ili dela. Naša reakcija mogu biti grube i nepromišljene reči zbog unutrašnje srdnje. Ako je tako, nismo spori da se srdimo. Nedostaje nam poniznost.

U Bibliji ne postoji obećanje da će nam Bog pokloniti poniznost, već zapovest da se mi ponizimo. Sećam se kako sam se ranije molio da me Bog ponizi pod svoju silnu ruku, ali danas razumem da je to nešto što Bog očekuje da ja uradim. Dakle, iako nam Bog ne obećava automatsku poniznost, postoje divna obećanja onima koji poslušaju Božiju zapovest da se ponize pred Njim.

Sada želim da pogledamo primer u Bibliji gde se na prvom mestu spominje reč poniznost, u 2.Mojsijevoj 10. Bog je pozvao Mojsija da izvede Izrailjski narod iz egipatskog ropstva. Kada faraon nije hteo da pusti narod, Mojsije i Aron su otišli i preneli mu reč Božiju: “Dokle ćeš se protiviti da se ne poniziš preda mnom?” Sada ne želim da analiziramo Faraona, već da njega posmatramo kao sliku samih sebe. Faraon je bio čovek čije vlasništvo su bili Izrailjci i Bog je tražio te ljude da ih pusti da mu posluže. Možda postoje sfere u našem životu koje smatramo da su naše vlasništvo i da je to nešto što Bog ne bi trebao da dotiče. Možda i Bog nama često prilazi sa istim rečima: “Dokle ćeš se protiviti da se ne poniziš preda mnom? Dokle ćeš smatrati da je to i dalje tvoje vlasništvo? Dokle ćeš se protiviti i truditi da to zadržiš za sebe?”

U Božijoj Reči nalazimo primere ljudi koji su se ponizili pred Bogom i Bog ih je blagoslovio zbog toga. Svako ko je spreman da se ponizi pred Bogom otvara vrata Božijih blagoslova za svoj život. U 3.Mojs.26:41 Bog je obećao da će se smilovati na narod koji bude u katastrofalnim okolnostima samo ako se ponizi pred Njim.

Ahav je bio vrlo zao izrailjski car. Budući podgovaran od svoje zle žene Jezavelje naveo je izrailjski narod na greh idolopoklonstva. Kada mu je prorok Ilija objavio Božiju kaznu, Ahav je razdreo svoje haljine, privezao oko sebe kostret, počeo da posti i hoda polako. Ahav se ponizio pred Bogom! Bog se zatim opet javio Iliji i objavio mu da neće pustiti na Ahava zlo za njegova života koje je ranije namislio, nego nakon njegove smrti (1.Car.21:20-29). Božija milost je velika za sve koji su upropastili svoj život, ali koji su spremni da se ponize pred Njim. Ako si jedan od njih, dragi prijatelju, u onom momentu kada se poniziš pred Bogom otvoriće ti se vrata Božijeg blagoslova i Bog te neće kazniti kao što je prethodno namislio.

Stav poniznog čoveka jeste da ne vraća zlo za zlo, nego da očekuje da mu Gospod učini dobro zbog zla ili nepravde koju je podneo, kao što vidimo u slučaju Davida kada ga je psovao Simej (2.Sam.16:12). Gospod Isus je rekao da je najveći u Carstvu nebeskom onaj koji se ponizi. Apostol Pavle piše Efežanima da se vladaju kao što dolikuje njihovom zvanju, sa svakom poniznošću i krotošću trpeći jedan drugoga u ljubavi, starajući se držati jedinstvo Duha u svezi mira (Ef.4:2,3). Ponizan čovek nije brz za raspravu, za provocitanje i “kulturno” bockanje svojih bližnjih. Ponizan čovek je spreman da trpi i da bude strpljiv. On želi jedinstvo duha u svezi mira sa svima koji ljube Gospoda. Ponizan čovek smatra druge važnijima od sebe (Fil.2:3). Ponizan čovek je spreman da prašta drugima, znajući da je Bog u Hristu njemu mnogo oprostio.

Faraon je odbio da se ponizi pred Bogom i mnogi to čine i danas. Međutim, dolazi dan kada će se ugnuti ljudska ponositost i kada će se poniziti ljudska visina i kada će samo Gospod biti uzvišen (Isaija 2:17). Koji se podižu poniziće se, a koji se ponize podignuće se! (Mat.23:12)

Ugledajmo se na Hrista i učimo od Njegove poniznosti i krotosti. Amin!