Uskakati u opasna mesta

Milenko Isakov
…nego hajde da uskočimo u oko Sirski…”
(2.Carevima 7:4)

Danas mi posebno leži na srcu da podelim sa vama poruku koju sam slušao od brata Cartera Conlon koji živi i vodi Hristovu crkvu u Njujorku. U 2.Knjizi o Carevima u 6.i 7. poglavlju govori se o tome kako je izraelski grad Samarija bio opkoljen sirskom vojskom. Stanje u gradu je bilo toliko teško da su ljudi umirali od gladi i da su počeli da praktikuju kanibalizam (2.Car.6:26-29). Bila je to verovatno najteža situacija u kojoj su Izrailjci mogli da se nađu. Izraelski car je bio toliko ljut da je okrivio Božijeg proroka Jelisija za te teškoće i hteo je da ga ubije. Kada je pouzdani carev sluga došao Jelisiju, on mu je objavio Reč Gospodnju: “Sutra u ovo doba biće mera belog brašna za sikal, a dve mere ječma za sikal na vratima Samarijskim” (2.Car.7:1) Vojvoda nije mogao to da poveruje rekavši: “Da Gospod načini okna na nebu, bi li to moglo biti?” Jelisije mu je odgovorio: “Eto, videćeš svojim očima, ali ga nećeš jesti” (stih 2).

Dakle, Bog daje Reč preko svog potvrđenog sluge da će doći Božanska opskrba za Njegov narod koji je u teškoj situaciji i velikoj potrebi. Međutim, u to su bile uključene dve vrste ljudi. Prvoj vrsti pripada vojvoda, čovek na koga se car oslanjao i koji nije imao veru u svom srcu. Bez obzira što mu je bila objavljena Reč Gospodnja on nije imao hrabrost da “uskoči” u mesto koje nije mogao da vidi svojim telesnim očima, koje nije mogao da razume svojim telesnim umom i koje nije mogao da sprovede svojom prirodnom snagom.

Mnogi ljudi su upravo takvi u carstvu Božijem. Vera od nas uvek zahteva da se pokrenemo prema nečemu što samo Bog može da uradi i što samo On može da obezbedi i dâ. Jedna od velikih tragedija današnjice jeste da su mnoge crkve postale prirodne organizacije. One se pokreću i žive onime što znaju i vide svojim telesnim očima. Na taj način smo se postepeno izolovali od natprirodnog života i Božije moćne opsrkbe koja nam je dostupna kroz Isusa Hrista. Jelisije je rekao ovom čoveku da će videti Božiju opskrbu svojim očima, ali da neće imati udela u njoj.

Zamislite, braćo i sestre, vi ste hrišćani koji čitate Bibliju i jasno vidite Božiju opskrbu, Njegova obećanja i vi teološki razumete šta je Gospod Isus iskupio za vas i šta je zadobio na krstu Golgote za sve nas. Vi čitate o tim obećanjima, ali iz prostog razloga što ne možete da uskočite na opasna mesta i pošto ste svesni da u vašoj prirodnog snazi to jeste nemoguće i pošto ne razumete to svojim telesnim umom, vi sve to samo gledate, a nemate udela u tome. Upravo to se desilo ovom čoveku. On je video da je Reč Božija istina, ali nije imao udela u toj istini.

Vera uvek zahteva da se pokrenemo u pravcu koji prethodno smatramo jako opasnim mestom. Vera će nas istegljiti izvan naših prirodnih ograničenja. Ako bismo u svojoj snazi i sposobnostima mogli da izvršimo ono na čega nas Bog poziva, tada nam ne bi ni bila potrebna vera. Mnoge stvari koje se danas čine u crkvama ne zahtevaju nikakvu veru od čoveka. To čak mogu da urade i rade ljudi koji nisu doživeli ni novo rođenje. Možda u određenom smislu moraš imati neku naklonost prema Bogu, ali u suštini ti nije neophodan taj spasonosni odnos sa Gospodom Isusom. Međutim, u ovom slučaju je zaista bilo neophodno verovati da će u tako kratkom roku doći Božija opskrba, da će prestati glad i da će hrana postati opet jeftina i svima dostupna.

Izvan grada su bila četiri gubavca. Bog je odlučio da njih iskoristi kako bi obezbedio potrebu mnoštva naroda u gradu. Njihovo svedočanstvo je bilo: “U gradu ćemo svakako umreti, a i ako ovde ostanemo. Hajde da uskočimo u oko Sirski” (stih 4). Drugim rečima: “Hajde da idemo na mesto koje je nemoguće osvojiti, osim ako je Bog sa nama.” Oni su krenuli prema mestu gde su bile stotine hiljada sirskih vojnika. Bila je to dovoljno ogromna vojska da smrvi ceo izraelski narod. Imali su oružje i konje i bili su spremnii za boj. To je sigurno bilo opasno mesto za slabašne gubavce. Međutim, oni su krenuli da se približavaju njihovom okolu, a Bog je učinio da se njihovi koraci učine Sircima kao dolazak čitavih vojski od čega su se prestrašili i pobegli glavom bez obzira. Ostavili su svu svoju hranu, stvari i konje.

Kada neko uskače u opasno mesto da uzme ono što je Hristos zadobio za nas, šta se dešava u svetu tame? Šta se dešava tamo gde ne možemo videti svojim prirodnim očima? Šta se zapravo dešavalo u demonskom svetu kada su oni iz gornje sobe izašli obučeni u silu sa visine? Demonske sile su bile prestravljene!

Da li je moguće da smo danas voljni da gledamo svojim očima i čitamo o Božijim obećanjima, ali smo poput tog vojvode koji ne može da veruje da će Bog to obezbediti za njega i zato neće okusiti istinu Božije Reči. David je rekao u Psalmu: “Okusite i vidite kako je dobar Gospod!”

Sada je vreme za mene i tebe da okusimo Hristovu puninu, upravo kao kada su ti gubavci uskočili u sirki logor i suočili se sa ogromnim bogatstvom Božije opskrbe. Mi smo do sada puno učili o Bogu, ali vreme je da imamo susret sa Njegovom silom, živu realnost sa Onim koji nam može dati ono što nikada ne možemo imati u svojoj snazi i koji nas može odvesti tamo gde nikada ne bismo otišli u svojoj snazi, i učiniti nas takvima kakvi nikada ne bismo postali u svojim nekim namerama i planovima.

Svet treba da vidi natprirodne stvari, ali ti i ja trebamo imati hrabrost da uskačemo u opasna mesta i da odgovorimo na Božiji poziv. Treba da pomognemo ljudima da uđu u puninu onoga što Bog ima za njih, ali prethodno sami trebamo to doživeti. Bog nas nije pozvao da budemo zatvoreni u četiri zida u zajednici. Postoje različiti pozivi, službe i čudesne stvari koje Bog želi činiti kroz ljude. Međutim, mi trebamo biti prvi koji ćemo se odvažiti da uskočimo u opasno mesto i iskusimo ono što Bog ima za nas. Hajde da krenemo prema neprijateljskom logoru! Hajde da se suočimo sa našim strahovima i slomimo ograničenja našeg razumevanja Boga ili naše želje da hodamo sa Bogom! Ugledajmo obećanje i recimo: “Ovo je za mene. Kupljeno je na krstu za mene i moje je. To je moje nasledstvo u Hristu, šta god da ono značilo u mom životu i gde god me odvelo. Neću biti zadovoljan hrišćanskim životom koji razumem svojim prirodnim umom i koji mogu živeti u svojoj snazi, nego idem da dobijem nešto od Boga, nešto što samo On može dati. To ne dolazi od učenja, nego od otkrivenja i vere u Božije obećanje!

Hajde da verujemo Bogu za čuda koja treba da se događaju u našim životima i životima ljudi oko nas. Svet treba da vidi Crkvu koja ima natprirodno vođstvo. Vreme je kratko. Prilika da proslavimo Boga je upravo sada. Ne želim da budem kao taj vojvoda na vratima koga su drugi izgazili na putu prema Božijoj opskrbi za njih. Želim da trčim sa njima i pronađem Hristov život. Hajde da odlazimo po Božiju opskrbu i da je donesemo ljudima koji umiru od gladi!

Slava Tebi Gospode za ovu divnu poruku! Učini nas takvim ljudima. U ime Hristovo, amin!