Ući u pobednički život (1)

Zac Poonen
(preveo Milenko Isakov)

„Daću vam svako mesto na koje stupite nogom,
kao što sam obećao Mojsiju.

(Isus Navin 1:3)

Poglavlje 1:1,2 „Posle smrti Mojsija, sluge Gospodnjeg, Gospod reče Isusu Navinu, Mojsijevom pomoćniku: ‘Moj sluga Mojsije je umro. Zato se sada spremi, ti i sav ovaj narod, da pređeš preko reke Jordan.'“ Sâm Bog je bio taj koji je podigao i postavio Isusa Navina da bude vođa nakon Mojsija. Vođstvo ne možemo efektivno koristiti, ako nas sâm Bog ne postaviu na tu poziciju.


Gospod je rekao Isusu Navinu da će mu dati svako mesto na koje stupi njegova noga (stih 3) i da niko neće moći da mu se odupre dokle god je živ (stih 5). Ovo je simbolično novozavetno obećanje koje je nama dato u Rimlj.6:14 – „Greh neće vladati nad vama, jer niste pod zakonom, nego pod blagodaću.“ Hananskom zemljom su vladali mnogi divovi u prošlosti, ali oni će svi biti poraženi. Nijedan greh (koliko god snažan) neće moći da nas nadvlada. To je Božija volja za nas. Međutim, Isus Navin je trebao lično da stupi na određenu teritoriju i da je zahteva u Gospodnje ime. Jedino tada je ta teritorija postala njegova. Isto tako je sa nama. Moramo zahtevati naše nasledstvo verom. Ako se ne držimo Božijih obećanja, ona se nikada neće ispuniti u našim životima.


Pavle je zahtevao svoja prava u Evanđelju u Isusovo ime i kao rezultat toga ušao je u slavan život. On kaže u 2.Kor.2:14 – „Hvala Bogu koji nam uvek daje pobedu“. „Uvek u pobedi“ bila je Pavlova pesma pobede – i to može biti i naša pesma.


Međutim, većina Hrišćana nikada ne uđe u taj pobednički život. 600.000 Izraelaca je izašlo iz Egipta; ali samo dvojica, Halev i Isus Navin ušli su u Hanan. Slična je proporcija kod Hrišćana. Dvoje od od 600.000 ulazi u pobednički život danas. Isus Navin i Halev su ušli u obećanu zemlju zato što su imali ovaj stav: „Ako nam je Bog rekao da zauzmemo zemlju, mi to možemo.“ To je vera. Vera samo računa na Božija obećanja, a ne na teškoće sa kojima se suočava. Ostali Izraelci su rekli: „To je nemoguće. Divovi su preveliki i snažni.“ Danas takođe Hrišćani misle da je nemoguće nadvladati gnjev ili požudu očiju, jer su te požude toliko snažne i mnogo vremena su vladale nad njima. Takvi vernici ostaju poraženi tokom celog svog života i (duhovno govoreći) bivaju pobijeni u pustinji.


Reka Duha koja teče sa neba kroz nas ne sme pronaći zagađen kanal u našem srcu – kanal koji je zagađen nečistim mislima, gunđanjem, mrmljanjem i srebroljubljem. Ne. Ona mora pronaći čist, nezagađen kanal koji je slobodan od greha. Tada ta reka može blagosloviti ljude oko nas tom čistom nebeskom vodom. Velika tragedija u današnjem hrišćanstvu jeste činjenica da propovednici nisu iznutra čisti. Oni nisu pobedili greh u svojim srcima i privatnim životima. Nisu pobedili ljubav prema novcu, požudu očiju, gorčinu, duh takmičenja sa drugim hrišćanskim vođama i organizacijama, zavist, laganje, gnjevno vikanje na svoje žene, i nepravednost u mnogim drugim oblastima. Ipak, oni propovedaju Božijem narodu. Šta mogu da nauče Božiji narod? Samo ono što i oni praktikuju – poimence, kako se gnjeviti na svoju ženu, kako posedovati gorčinu, kako biti zavidan i kako se takmičiti sa drugima! Sve ostalo što naučavaju jesu šuplje teorije. Sve biblijsko znanje koje si stekao proučavanjem je beskorisno ako nisi pobednik u svom životu.