Prebivalište
(dvorište, svetinja i svetinja nad svetinjama) bio je ilustracija
čoveka – tela, duše i duha (1.Sol.5:23).
Reč
Božija je poput mača koji razdvaja dušu
i duh
(Jevr.4:12). Kada čitamo Božiju Reč, ona najpre ulazi u našu dušu
(razum i emocije). Ona
poučava naš razum
i pokreće naše emocije.
Međutim, ako se tu zaustavi i ne učini da predamo našu volju
u poslušnost Bogu, tada Reč ne može da prođe kroz zavesu u naš
duh – i nećemo duhovno rastiti. Zavesa je naša ljudska volja koju
moramo potčiniti Božijoj volji.
Isus
je sišao sa neba ne da
čini svoju volju, nego volju Oca koji ga je poslao (Jovan
6:38). Tokom celog Njegovog zemaljskog života, Njegov stav prema Ocu
bio je sledeći: „Ne
moja, nego Tvoja volja neka bude.“ U
tome smo i mi pozvani da sledimo Isusa. Mnogi ne postaju duhovni zato
što iako razumeju
Božiju volju i pokrenuti
su u svojim emocijama,
oni ne predaju sopstvenu
volju da bi činili
Božiju volju. Odricati
se sopstvene volje i činiti Božiju volju jeste tajna istinske
duhovnosti. Isus nam je
sada otvorio novi i živi put – da možemo hodati u tome svaki dan
(Jevr.10:19,20). To nisu vrata
kroz koja prođemo jednom zauvek. To je put
kojim trebamo da hodamo svaki dan. Jedino tako možemo stalno živeti
u svetinji nad svetinjama.