Usta su ‘ventil’ srca

Milenko Isakov
Jer usta govore od suviška srca“
(Matej 12:34)

Ove reči je Isus rekao Farisejima nakon što su prokomentarisali da On isceljuje ljude pomoću Velzevula, kneza đavolskog. Isus ih je otvoreno pitao: „Kako možete govoriti dobro kada ste zli?“ Drugim rečima: „Vaš govor jeste proizvod vaše unutrašnjosti i toga ko smo vi zaista.“ Naša usta govore ono čime je naše srce ispunjeno. Mogli bismo reći da su usta ventil srca. Dakle, čime je ispunjeno naše srce, to kroz ‘ventil’ naših usta izlazi napolje. To znači da ono što govorimo pokazuje šta se zapravo nalazi u našem srcu.

Kada sretnete osobu koja odmah počne da vam priča o svojim problemima, o doživljenim nepravdama, o problematičnim vlastima, komšiji, šefu na poslu itd…to pokazuje da je srce te osobe ispunjeno nemirom i brigama. Sa druge strane, možete sresti osobu čiji govor je blag i ohrabrujuć, usmeren na to ko je Bog i koliko je On dobar. Tada znamo čime je ispunjeno srce te osobe.

Isus kaže: „Dobar čovek iz dobre kleti srca svojega iznosi dobro, a zao čovek iz zle kleti srca svojega iznosi zlo.“ Odnosno, svako srce poseduje dobre ili zle riznice. Od sadržaja tih riznica zavisi da li ćemo govoriti dobro ili zlo. Isus tada nastavlja i kaže: „A ja vam kažem da će za svaku praznu reč koju kažu ljudi dati odgovor u dan strašnoga suda“ (stih 36). U drugim prevodima prazna reč se prevodi kao neoprezna, nemarna reč. Ovo je vrlo ozbiljno upozorenje! Isus tada nastavlja: „Jer ćeš se svojim rečima opravdati i svojim ćeš se rečima osuditi“ (stih 37).

Evanđeoski hrišćani mnogo stavljaju akcenat na veru. To jeste potrebno zato što je vera najvažnija u životu hrišćanina i Božija reč kaže da je bez vere nemoguće ugoditi Bogu (Jevr.11:6). Nama je vrlo dobro poznat stih Rim.5:1 i volimo da ga citiramo: „Opravdavši se dakle verom, imamo mir sa Bogom kroz Gospoda svojega Isusa Hrista.“ Bog nas je opravdao kada smo uzverovali Hrista. Međutim, sa jedne strane, vera je vrlo jednostavna stvar! Kada nam Bog otvori oči da vidimo našu grešnost i izgubljenost pred Bogom, našu krivicu i zaslugu, nesposobnost da se sami spasemo, i sa druge strane Hristovu žrtvu, Njegovu dovoljnost, zaslugu i sve što je postigao za nas, vrlo je jednostavno i prosto uzverovati u Hrista! Čini se kao da je mnogo teže kasnije u životu vere uvek izgovarati reči koje nisu prazne, nemarne i neoprezne. Ipak, isto kao što Bog kaže da se opravdavamo verom, tako kaže da se opravdavamo ili osuđujemo svojim rečima.

Uzimajući ta dva stiha u razmatranje, želimo da vidimo kako su u suštini istinska vera u Hrista i promenjen jezik dve usko povezane stvari. Ako ne vidimo da je naša vera povezana sa korišćenjem jezika, takva vera nije u redu iz prostog razloga što jedan biblijski stih potpuno povezuje veru sa korišćenjem jezika. U Jakovu 1:26 kaže: „Ako ko od vas misli da veruje, i ne zauzdava jezika svojega, nego vara srce svoje, njegova vera je uzalud.“ Dakle, mi se možemo dičiti da smo opravdani verom u Hrista, ali ako ta vera nije proizvela zauzdavanje našeg jezika, tada je u pitanju uzaludna vera. Šta to znači ne zauzdavati svoj jezik? To znači izgovarati i govoriti sve što nam dođe na um, bez razmišljanja i predanja Gospodu da On kontroliše naš jezik.

Ja verujem da je Crkvi Hristovoj potrebno očišćenje jezika. Čitamo u Psalmu 12 kako David kaže: „Pomagaj Gospode, jer nesta svetih! Jer je malo vernih među sinovima čovečijim!“ I mi možemo reći: „Pomagaj Gospode! Ima toliko mnogo religioznih ljudi, ljudi koji idu u crkve i koji se mole Tebi, ali nestalo je svetih i istinski vernih!“ Zašto? „Laž govore jedan drugome, usnama lažljivim govore iz srca dvolična“ (stih 2). Oni imaju jezik koji koriste u crkvi, a imaju i jezik koji koriste u svakodnevnom životu! Govore iz dvoličnog srca! „Istrebiće Gospod sva usta lažljiva, jezik veličavi! Ljudi koji govore: jezikom smo jaki i usta su naša u nas, ko je gospodar nad nama?“ Dakle, potrebno je zauzdavanje jezika ne samo kada smo u iskušenju da izgovorimo nešto zlo, nego i onda kada smo u iskušenju da nekog nadgovorimo i da se osećamo ponosni zbog toga.

„Gospodnje reči su čiste reči, srebro u vatri očišćeno od zemlje, sedam puta pretopljeno!“ (stih 6). Takve treba da budu naše reči i naš jezik – obuzdan silom Svetog Duha, sa molitvom poput Davida: „Postavi, Gospode, stražu kod jezika mog, čuvaj vrata usta mojih!“ (Psalam 141:3). Naš jezik mnogo istražuje naše srce, jer odaje unutrašnju nečistotu i prljavštinu koje ne bi bili svesni. Samo je Gospod u stanju da promeni naše srce i jezik! Amin.