DVADESET ŠESTA LEKCIJA

„Ja sam se molio za tebe

Ili, Hristos – Posrednik

Ali, ja sam se molio za tebe, da tvoja vera ne prestane.” – Luka 22:32

Ne kažem vam da ću moliti Oca za vas.” – Jovan 26:26

On uvek živi da se može moliti.” – Jevrejima 7:25

Celokupan rast u duhovnom životu povezan je sa jasnijim uvidom u ono što Isus jeste za nas. Što više shvatam da Hristos mora biti sve meni i u meni, da sve što je u Hristu jeste zaista za mene, više ću učiti da živim pravi život vere, koji, umirući sebi, živi u potpunosti u Hristu. Hrišćanski život nije više uzaludna borba da živimo ispravno, već odmar u Hristu i pronalaženje snage u Njemu kao našem životu, da se bori u borbi i zadobije pobedu vere. Ovo je posebno tačno u životu molitve. Kako i ona potpada pod zakon jedino vere, i vidi se u svetlu punine i potpunosti koja je u Isusu, vernik razume da više nema potrebe da to bude stvar naprezanja ili brižne nege, već iskustvo onoga što će Hristos učiniti za njega i u njemu – učešće u tom životu Hrista koji, kao i dok je bio na zemlji, tako u nebu, uvek se uzdiže Ocu u molitvi. I on počinje da se moli, ne samo pouzdavajući se u Isusove zasluge, ili u posredovanje po kojem naše nedostojne molitve postaju prihvatljive, nego u toj bliskoj zajednici, u vrlini po kojoj se On moli u nama i mi u Njemu. (Napomena: Pogledajte razliku između imati Hrista kao advokata ili zastupnika koji stoji izvan nas, i imati Njega u sebi, mi ostajemo u Njemu i On u nama Duhom Svetim usavršava našu zajednicu sa Njim, tako da sami možemo direktno doći Ocu u Njegovo Ime – beleška Beck-a iz Tibingena). Kompletno spasenje je sâm Hristos: On je sebe dao za nas; On sâm živi u nama. Pošto se On moli i mi se molimo. Kao što su učenici, kada su videli Isusa da se moli, tražili da postanu saučesnici onoga što je On znao o molitvi, tako i mi, videći Ga sada kao posrednika na tronu, znamo da On čini da učestvujemo sa Njim u životu molitve.

Kako se to jasno pokazuje u poslednjoj noći Njegovog života. U Njegovoj prvosvešteničkoj molitvi (Jovan 17), On nam pokazuje kako i za čega se moli Ocu, i za čega će se moliti kada se jednom vazne na nebo. A ipak je pri svom oproštajnom obraćanju više puta povezivao svoj odlazak Ocu sa njhovim novim životom molitve. Dvoje će konačno biti spojeni: Njegov ulazak u delo Njegovog večnog posredovanja biće početak i snaga njihovog novog molitvenog života u Njegovo ime. Pogled na Isusa u Njegovom posredovanju je taj koji nam daje snagu da se molimo u Njegovo ime: sve pravo i sila molitve pripada Hristu; On čini da imamo udeo u Njegovom posredovanju.

Da bi razumeli ovo, pomislimo prvo o Njegovom posredovanju: On svagda živi da se može moliti. Hristovo delo Sveštenika na zemlji bilo je tek u početku. Bilo je poput Arona, On je prolio svoju krv; sada je poput Melhisedeka, On sada živi iza zavese da nastavi svoje delo, po sili večnog života. Koliko je Melhisedek slavniji od Arona, toliko u delu posredovanja iskupljenje ima svoju pravu moć i slavu. “To je Hrist koji je umro: šta više, koji je čak s desne strane Boga i koji posreduje za nas.” To posredovanje je intenzivna stvarnost, rad koji je apsolutno neophodan, a bez kojeg ne bi mogla da se nastavi primena otkupljenja. U Hristovom utelovljenju i vaskrsenju desilo se čudesno pomirenje po kojem čovek postaje učesnik Božanskog života i blaženstva. Ali, pravo lično prisvajanje ovog pomirenja u svakom Njegovom udu ovde na zemlji ne može se odvijati bez neprestanog vršenja Njegove Božanske snage – bez Njega koji je naša glava na nebu. U svim obraćenjima i posvećenjima, u svakoj pobedi nad grehom i svetom postoji stvarna snaga Onoga koji je moćan da spase. I to praktikovanje Njegove moći odvija se samo kroz Njegovu molitvu: On traži od Oca i prima od Oca. “On je u stanju da ih u potpunosti spase, jer uvek živi da posreduje.” Ne postoji potreba Njegovog naroda za koju on ne primi posredovanje od Boga: Njegovo posredovanje na prestolu je toliko stvarno i neophodno kao krst. Ništa se ne odvija bez Njegovog posredovanja: to uključuje sve Njegovo vreme i silu, to je Njegovo neprestano zanimanje sa desne strane Oca.

I mi učestvujemo ne samo u prednostima ovog Njegovog dela, nego u sâmom radu, zato što smo mi Njegovo telo. Telo i udovi su jedno: “Glava ne može reći nogama da joj ne trebaju.” Mi delimo sa Isusom sve što On jeste i sve što ima: “Slavu koju si mi dao, dao sam im.” Mi smo zajedničari Njegovog života, Njegove pravednosti, Njegovog rada: delimo sa Njim i u Njegovom posredovanju; to nije delo koje On radi bez nas.

Ovo radimo zato što smo zajedničari Njegovog života: “Hristos je naš život”, “Ne živim više je, nego Hristos živi u meni.” Život u Njemu i u nama je identičan, jedno te isto. Njegov život u nama je neprestano-molitveni život. Kada se on spusti i uzme nas, on ne gubi svoj karakter; taj život u nama je takođe je neprestano-molitveni život – život koji bez prestanka traži i dobija od Boga. I to nije kao da postoje dve odvojene struje molitve, jedna od Njega, a jedna od Njegovog naroda. Ne, suštinsko životno zajedništvo je takođe molitveno zajedništvo. Za čega se On moli prolazi kroz nas, ono što mi molimo prolazi kroz Njega. On je anđeo sa zlatnom kadionicom: ‘NJEMU je dato mnogo tamjana’, tajna prihvatljive molitve, ‘da treba da je doda molitvama svih svetih na zlatni oltar.’ Mi živimo, ostajemo u Njemu, Posredniku.

Jedinorodni je jedini koji ima pravo da se moli: samo Njemu je rečeno: “Traži i daće ti se.” Kao i u svim drugim stvarima punina prebiva u Njemu, tako i istinska molitvena punina; On jedini ima moć molitve. I baš kao što se rast duhovnog života sastoji u jasnijem uvidu da je sve blago u Njemu, i da smo i mi u Njemu da primimo svaki trenutak ono što posedujemo u Njemu, blagodat za blagodaću, tako je i sa molitvenim životom. Naša vera u Isusovo posredovanje ne sme biti samo u nivou da se On moli umesto nas, kada se ne molimo ili ne možemo da se molimo, nego da nas, kao autor našeg života i naše vere, privlači da se molimo u zajedništvu sa sâmim Njim. Naša molitva mora takođe biti delo vere u tom smislu, da kao što znamo da Isus prenosi ceo svoj život u nas, On takođe prenosi molitvenost koja je ustvari Njegovo disanje u našem moljenju.

Za mnoge vernike je nastala nova epoha u njihovom duhovnom životu kada im je bilo otkriveno kako je zaista i potpuno Hristos naš život, koji pouzdano stoji kao garancija za njih da ostanu verni i poslušni. Tada su po prvi put zaista počeli da žive život vere. Neće biti manje blagosloveno otkrivenje da je Hristos garancija i za naš molitveni život, centar i oličenje svih molitvi, od koga se Svetim Duhom prenose molitve Njegovom narodu. “On uvek živi da se može moliti”, kao glava tela, kao lider tog novog i živog puta koji je otvorio, kao Autor i Usavršitelj naše vere. On obezbeđuje sve za život Njegovih otkupljenih, dajući svoj život u njih: On brine za njihov život molitve, uzimajući ih u svoj nebeski molitveni život, davajući i održavajući Njegov molitveni život u njima. „Ja sam se molio za tebe“, ne da učinim tvoju veru nepotrebnom, nego ‘da vera tvoja ne prestane’, naša vera i molitva vere je ukorenjena u Njegovoj. To je, “Ako ostanete u meni”, uvek živom Posredniku, i molite se sa mnom i u meni: ‘tražite što god vam je volja i biće vam.’

Misao našeg zajedništva u Isusovom posredovanju podseća nas na ono što nas je ranije više puta naučio, kako sva ta divna obećanja u vezi molitve imaju svoj cilj i svoje opravdanje u tome da se slava Božija ispolji u Njegovom carstvu i spasavanju grešnika. Dokle god se budemo samo ili uglavnom molili za sebe, sinoćna obećanja će ostati zapečaćena knjiga za nas. To je za grane koje donose rod; to je za učenike koji su poslati u svet kao što je Otac poslao Njega, da žive za ljude koji idu u propast; to je za Njegove verne sluge i intimne prijatelje koji se zauzimaju za rad koji im je On ostavio iza sebe, koji su poput svog Gospoda postali zrno semena, gubeći svoj život da bi ga mnogostruko umnožili – takvima su data ta obećanja. Neka svako sazna koji posao, koje duše su poverene njegovim posebnim molitvama; hajde da posredujemo za njih u našem životu zajedništva sa Bogom, i shvatićemo ne samo da su nam se obistinila obećanja sile u molitvi, nego ćemo najpre početi da shvatamo kako naše ostajanje u Hristu i Njegovo prebivanje u nama čini da imamo udeo u sâmoj Njegovoj radosti kada blagosilja i spasava ljude!

O, najdivnije posredovanje našeg blagoslovenog Gospoda Isusa, kojem ne samo da dugujemo sve, nego u kojem smo uzeti kao aktivni partneri i saradnici! Sada razumemo šta znači moliti u Isusovo ime i zašto to ima takvu moć. U Njegovo ime, u Njegovom Duhu, u Njemu, u savršenom jedinstvu sa Njim. O čudesno, uvek aktivno i najefikasnije posredovanje čoveka Isusa Hrista! Kada ćemo biti u potpunosti obuzeti time i uvek se moliti u tome?

“Gospode, nauči nas da se molimo”
 

Molitva

Blagosloveni Gospode! U poniznom obožavanju opet se klanjam pred Tobom. Kompletno delo iskupljenja je sada prešlo u molitvu; sve što Te sada obuzima u održavanju i širenju onoga što si otkupio svojom krvlju jeste samo molitva. Ti uvek živiš da se moliš. I pošto smo u Tebi i ostajemo u Tebi, direktan pristup Ocu je uvek otvoren, naš život može biti u neprestanoj molitvi, a odgovor na naše molitve je siguran.

Blagosloveni Gospode! Ti si pozvao svoj narod da budemo tvoji saradnici u životu molitve. Ti si se ujedinio sa svojim narodom i učinio si ga svojim telom koje ima udeo u Tvojoj službi posredovanja kroz koju jedino svet može biti ispunjen plodom Tvog iskupljenja i slavom Oca. Sa više slobode nego ikada dolazim Tebi, Gospode moj, i molim te: Nauči me da se molim. Tvoj život je molitva, Tvoj život je moj. Gospode! Nauči me da se molim, u Tebi, kao Ti.

I, o moj Gospode! Daj mi posebno poznam, kao što si obećao svojim učenicima, da si Ti u Ocu, i ja u Tebi i Ti u meni. Neka sjedinjujuća moć Svetog Duha učini da kompletan moj život prebiva u Tebi i Tvom posredovanju, tako da moja molitva bude njen eho, da Otac čuje mene u Tebi i Tebe u meni. Gospode Isuse! Neka tvoj um u svemu bude u meni i moj život u svemu u Tebi. Tako ću biti spreman da budem kanal kroz koji tvoje posredovanje sipa svoj blagoslov na svet. Amin.

NAPOMENA:

„Na novu epohu molitve u ime Isusa Hrista ukazao je sâm Hristos misleći na vreme izlivanja Duha, po kojem su ušli u prosvećenije shvatanje ekonomije otkupljenja, i postali svesniji njihove jednosti sa Isusom, kao Njegove jednosti sa Ocem. Njihova molitva u ime Isusovo je sada direktno od sâmog Oca. „Ja ne kažem da ću moliti za vas, jer sâm Otac vas ljubi“, Isus kaže; dok je prethodno govorio o vremenu pre nego što je Duh došao: „Ja ću moliti Oca, i On će vam dati Utešitelja.“ Ova molitva stoga ima za centralnu misao uvid u to da je naše biće ujedinjeni sa Bogom u Hristu, kao obostrana veza zajednice između Boga i nas (Jovan 16:23 –„Ja u njima i ti u meni“) , tako da u Isusu vidimo Oca kao ujedinjenog sa nama, i sebe kao ujedinjene sa Ocem. Isus Hrist nam mora biti otkriven, ne samo kroz istinu u umu, nego u našoj svesti kao živo, lično pomirenje, kao Onaj u kome su Božije Očinstvo i Očinska ljubav savršeno ujedinjeni sa ljudskom prirodom i ona sa Bogom. Ne da je neposrednom molitvom Ocu stavljeno Hristovo posredništvo po strani, nego da se na to ne gleda više kao nešto spoljašnje, koje postoji izvan nas, nego kao stvarno, živo duhovno postojanja u nama , tako da je Hristos za nas, Posrednik, zaista postao Hrist u nama.

„Kada se svest ovog jedinstva između Boga u Hristu i nas u Hristu i dalje želi, ili je zamračena osećajem krivice, onda molitva vere gleda na našeg Gospoda kao Zastupnika koji plaća Oca za nas. (Uporedi Jovan 16:26 sa Jovanom 14:16,17 ; 9:20; Luka 21:32; 1.Jov.2:1). Uzeti Hrista u molitvi kao Zastupnika prema Jovanu 16:26 nije savršeno isto sa molitvom u Njegovo Ime. Hristovo zastupanje je trebalo da nas dovede do stabilnog unutrašnjeg životnog jedinstva sa Njim, i sa Ocem u Njemu, u pogledu toga da je Hristos Onaj u kome Bog ulazi neposrednu vezi i sjedinjuje Njega sa nama, a u kome mi u svim okolnostima ulazimo u neposrednu vezu sa Bogom. Čak i tako molitva u ime Isusovo ne sastoji se u našoj molitvi na Njegovu zapovest: učenici su se molili na taj način još od kad im je Gospod dao „Oče naš“, a ipak kaže: „Do sada niste ništa molili u moje Ime.“ Tek kada je započeto Hristovo posredništvo, kroz obitavanje Svetog Duha, života i sile u nama, i tako Njegov um, jer je našao izražaj u Njegovoj reči i delu, zaposeo i ispunnio našu ličnu svest i volju, tako da u veri i ljubavi imamo Isusa u nama kao Pomiritelja koji nas je zapravo učinio da postanemo jedno sa Bogom: samo onda Njegovo Ime, koje uključuje Njegovu prirodu i Njegovo delo, je postala istina i sila u nama (ne samo za nas), i tada u Imenu Isusa imamo slobodan, direktan pristup Ocu koji osigurava da će naša molitva biti saslušana. Molitva u ime Isusovo je sloboda sina sa Ocem, baš kao što je Isus imao ovo kao Prvorođeni. Mi se molimo na Isusovom mestu, ne kao da smo mogli se postavimo na Njegovo mesto, nego toliko koliko smo mi u Njemu i On u nama. Mi idemo direktno Ocu, ali jedino kao Ocu koji je u Hristu, a ne kao da je On odvojen od Hrista. Gde god tako unutrašnji čovek ne živi u Hristu i nema Njega prisutnog kao Živog, gde Njegova Reč ne vlada u srcu silom Duha, uzaludno je misliti da će formula poput „radi Tvog dragog Sina“ pomoći.“