Slava Božijeg glasa

Milenko Isakov
  “I Gospod će pustiti da se čuje slava glasa Njegovog…”
(Isaija 30:30)

Danas ćemo završiti proučavanje teme koju smo započeli pre četiri sedmice. Razmišljali smo o Božijoj slavi i videli smo slavu Božije svetosti, slavu Božijeg imena, slavu Božijih dela i slavu Božije sile. Ovog puta ćemo se usmeriti na slavu Božijeg glasa.

Psalam 29 kaže: „Dajte Gospodu, sinovi Božiji, dajte Gospodu slavu i čast. Dajte Gospodu slavu imena Njegovog. Poklonite se Gospodu u svetoj krasoti. Glas je Gospodnji nad vodom. Bog slave grmi, Gospod je nad vodom velikom. Glas je Gospodnji silan, glas je Gospodnji slavan. Glas Gospodnji lomi kedre, Gospod lomi kedre Livanske“ (stihovi 29:1-5). U ovim rečima vidimo da se glas Gospodnji poistovećuje sa vremenskim prilikama, sa grmljavinom. Snaga i slava Božijeg glasa koja se vidi prilikom jakih grmljavina je zaista zadivljujuća i neuporediva sa bukom koju ljudi mogu da proizvedu.

Međutim, slavu Božijeg glasa možemo da posmatramo i na drugačiji način. Slava Božijeg glasa se ogleda u svemu što je Bog izgovorio i što On govori. Dakle, ne samo u načinu Božijeg govora, nego u tome šta i kada Bog nešto govori. Apostol Jakov kaže da svaki čovek treba da bude brz da čuje, a spor da govori i da se srdi (Jakov 1:19). Ljudi su po prirodi brzi da govore, brzi da savetuju i uče ljude oko sebe.

Želimo ovog puta da razgledamo Jovov slučaj. Znamo kako je đavo uništio Jovovo zdravlje, imovinu i decu, uz Božiju dozvolu. Jov je imao svoje ‘svete prijatelje’, propovednike, Elifasa, Vildada, Sofara i Elijuja koji su svašta govorili. Govorili su, govorili i govorili, a Bog je sve vreme ćutao. Postoje divne stvari koje su oni izgovorili i koje su u suštini istina. Rekli su mnoge divne stvari o Bogu. Međutim, oni su optuživali Jova da je sve što ga je snašlo posledica nekog greha u njegovom životu. Jov se tada opravdavao i dokazivao svoju čistotu. Ako dobro pratimo knjigu o Jovu, videćemo da od trećeg do trideset osmog poglavlja govore naizmenično ljudi: Elifas, Jov, Vildad, Sofar i Elijuj. Oni govore, govore i govore sve dok Bog nije progovorio. Bog se javio Jovu iz vihora i pitao ga: „Ko je taj koji stavlja znak pitanja na moju mudrost sa takvim rečima neznanja?“ (Jov 38:2). Bog pita ko je taj koji dovodi u pitanje Njegovu mudrost takvim rečima neznanja! Bog svedoči da ono što su oni govorili dokazuje njihovo neznanje i neukost!

Braćo i sestre, ako smo dovoljno ponizni da to priznamo, svi smo mi često govorili mnogo toga što je potvrđivalo naše neznanje i neukost! Bili smo iskreni i mislili smo da možda branimo Božiju pravdu i istinu. Mislili smo da smo duhovniji od drugih, ali bili smo pred Bogom duhovno neuki. Radili smo to u svojoj snazi, van zajednice sa Bogom, slično kao Jov i njegovi drugari.

Kada se Bog suočio sa Jovom i počeo da mu postavlja pitanja, Jov je odgovorio: „Gle, ja sam malen! Šta bih ti odgovorio? Stavljam ruku svoju na usta. Jednom sam govorio, ali neću odgovarati, i drugom, ali neću više“ (Jov 39:37,38).

U tome je slava Božijeg glasa! Slava Božijeg govora! Bog je ćutao dovoljno dugo, ali kada je progovorio, zatvorio je Jovova usta i usta njegovih prijatelja. Kada čujemo Božiji glas i kada nam se otvore oči da vidimo slavu Božijeg glasa, vidimo svoju malenkost, neukost i mnoštvo pogrešnih i praznih reči, i suprotno tome Božiju slavu i veličinu. Iz tog razloga u knjizi propovednika kaže da ne budemo brzi da govorimo nešto pred Bogom, jer je On na nebu, a mi smo na zemlji! (Prop.5:2)

Neka nam Bog pomogne da budemo kao Isus, da u vođstvu Duha Svetog znamo kada treba da govorimo i kada treba da ćutimo. Amin!