Raspeće i slavljenje

Zac Poonen

Želimo nastaviti da razmišljamo o tom divnom ključu slavljenja Boga kojim pripremamo tron za Boga u našim srcima i kroz kojeg možemo imati izlaz iz svake situacije u kojoj se nađemo na ovom svetu.

U prošlom proučavanju videli smo taj divan ključ koji nam je Bog dao. To je kao glavni ključ koji otvara svaka vrata. Zar nije divno imati u svojim rukama ključ pomoću kojeg možeš otključati i izaći iz tesnog ugla bilo koje situacije u kojoj se nađeš: možda u nekoj teškoj situaciji, nekom problemu, sa nekim teškim ljudima možda, ali gle, ti imaš glavni ključ. Šta predstavlja taj ključ? Dovesti Boga na prestol našeg slavljenja!

To nije tehnika. Ako pokušaš to da praktikuješ kao tehniku, garantujem ti da nećeš uspeti. Tehnika je nešto što sebično izaberemo pošto nešto želimo i onda mislimo da pošto smo ponavljali određene reči (kao neka vrsta mantre ili magije), to će funkcionisati. Ovo ne funkcioniše na taj način! Ja ne govorim o rečima.

Znate, Bog nije zainteresovan za reči, ako one ne proizilaze iz srca. Ja ne govorim samo o slavljenju, nego o slavljenju koje proizilazi iz srca koje ima veru u Boga, Njegovu suverenu silu, Njegovu savršenu ljubav i Njegovu beskrajnu mudrost. Vidite, vera dokazuje da veruješ da je Bog pun ljubavi, pun mudrosti i pun sile i kada to veruješ pevaćeš Mu hvalu. Kao što smo videli prošlog puta iz Psalma 22:3, slavljenje je tron na kojem Bog sedi.

Međutim, Psalam 22 je inače psalam o Golgotskom krstu. On započinje rečima: „Bože, Bože moj! Zašto si me ostavio?“ Isus je izgovorio te reči kada je visio na krstu. Posle toga, u trećem stihu govori o Bogu koji je na tronu slavljenja u Njegovom narodu, a nakon toga se govori o Hristovim probodenim rukama i nogama (stih 16). Očigledno je da se ovde radi o poruci krsta – psalam krsta. Posle toga, dok prolazimo kroz taj psalam, iz te „raspete“ situacije Isus poziva svoju mlađu braću (a to smo vi i ja), da Mu se pridružimo (stihu 22) u pripremanju trona slavljenja za Oca. Da li vidite to u 22.stihu? „Kazujem ime tvoje braći, usred skupštine hvaliću te.“ Ovaj stih je citiran u Jevrejima 2 i odnosi se na Isusa koji slavi Oca. Dakle, vrlo je interesantno primetiti da se ovaj stih o slavljenju nalazi usred psalma koji govori o raspetom Isusu sa probodenim rukama i nogama.

E sada, raspeće Isusa Hrista je najveće zlo koje je ikada učinjeno na ovom svetu. Nije postojao veći greh koji je učinilo neko ljudsko biće od raspeća Isusa Hrista. Možemo reći da se to veliko zlo desilo na Golgoti kada su ljudi raspeli Božijeg Sina. Da li se slažete sa mnom? Da, to je istina.

Sada mi dopustite da vam postavim drugo pitanje. Šta mislite, koji je najbolji događaj koji se dogodio na ovoj zemlji u šest hiljada godina ljudske istorije? Odgovor je opet isti. Raspeće Isusa Hrista! Da li postoji bolji događaj na ovoj zemlji od Hristovog raspeća? Da Isus nije bio razapet, naši gresi ne bi bili oprošteni, ne bi postojao radio program koji upravo slušaš. Ne! Raspeće Isusa Hrista je najbolji mogući događaj, a ranije smo videli da je to u isto vreme najgori greh koji je čovek učinio. Dakle, to je najbolja stvar i najlošija stvar.

Šta ovo pokazuje? Najgoru stvar koju je čovek mogao da učini, Bog je preokrenuo u najbolju moguću stvar. Kada ovo jednom shvatiš, razumećeš da sve što ti drugi ljudi rade sigurno nije toliko loše kao Isusovo raspeće. Ako je Bog mogao da preokrene Hristovo raspeće u nešto dobro, kaži mi šta je to što drugi ljudi mogu uraditi tebi, a da Bog ne može učiniti da to izađe na dobro? Sve to je daleko manje od Hristovog raspeća. Ne može ti se dogoditi ništa lošije od raspeća Isusa Hrista, a tu najgoru stvar Bog je preokrenuo u najbolju stvar i to nas uči o Božijoj svemoćnoj sili. Zato Ga slavimo! Zato u sredini ovog psalma (koji je psalam krsta) nalazimo reči: „Hvaliću te.“

Šta misliš, da li se može slaviti Bog dok si razapet? Šta mislite, šta su razbojnici radili dok su visili na krstu? Oni nisu slavili Boga! Oni su proklinjali i psovali i verovatno udarali vojnike koji su ih razapinjali, pljuvali ih… Oni nisu bili srećni. A da li možete da zamislite kako je Isus bio razapet? On mora da je otvorio svoje šake i sarađivao sa njima dok su kucali klinove, stavio je nogu jednu preko druge da bi lakše mogli zakucati klin. On je bio srećan! Zašto je On srećan? Zar nije stradao? O, On je sigurno stradao! On je osećao bol raspeća isto kao što bi ga ti i ja osećali. Zašto je onda bio srećan? Bio je srećan pošto je činio volju svog Oca! Znate, kada činimo volju našeg Oca, nema veze ako stradamo, još uvek možemo biti srećni. Možemo osećati bol – Isus je osećao bol, ali je bio srećan i zato je mogao da slavi Boga viseći na krstu! I to je način, to je tajna!

Biblija kaže da nije samo Isus Hrist koji je raspet na Golgoti! Da li znate još nekog ko je bio raspet na istom krstu? Ne mislim na one koji su bili raspeti pored njega (razbojnici). Kažite mi ko je bio još raspet na istom krstu. To nije toliko mnogo poznato među hrišćanima! Svaki hrišćanin zna da je Isus umro na Golgotskom krstu, ali ako bi ih pitali ko je još umro sa Njim na tom istom krstu, oni ne bi znali da odgovore. Ipak, odgovor nam je pružen na najmanje dva mesta u Svetom Pismu. U Rim.6:6 čitamo da je naš stari čovek bio razapet sa Hristom na krstu i Pavle kaže u Gal.2:20 primenjujući to lično na sebe: „Ja sam razapet sa Hristom. Sa Hristom se razapeh.“

Dakle, nije samo Isus taj koji je umro na krstu! Bog koji je znao da ćemo jednoga dana ti i ja takođe dati svoj život Hristu, na jedan divan način nas je uzeo (pošto je znao budućnost) i postavio u Hrista i mi smo bili raspeti sa Njim! Umrli smo sa Hristom! Ne samo da su naši gresi bili postavljeni u Hrista na krstu – mi sami smo bili postavljeni na taj krst i sada raspeti sa Hristom slavimo Boga!

Vidite, to je drugačija vrsta slavljenja od „svetih“, praznih reči slavljenja koje ljudi ponekad koriste u buci i klicanju koje nema svrhu. Zašto kažem da nema svrhu? Slavljenje je duh! Ne možeš ga „uključiti“ nedeljom ujutro na dva sata i „isključiti“ kada se vraćaš kući. Ako nedeljom ujutro kažeš: „Aliluja. Slava Bogu!“ i onda odeš kući i vičeš na svoju ženu u nedelju popodne, da li tada poseduješ duh slavljenja? Sigurno ne! To je nešto što si ti „uključio i isključio“. To nije duh slavljenja! To je forma. To je tradicija, a to je ono što mnogi ljudi imaju. To je „sveto“. Znate, postoji stih u Starom zavetu gde Bog kaže: „Ovi ljudi se samo usnama približavaju meni, ali njihova srca su daleko od mene.“ Njihova srca traže ono što je njihovo. Dakle, lako je približiti se Bogu usnama, ali Bog nije zainteresovan za to. On ne sluša mnoštvo slavljenja koje se nedeljom izgovara širom sveta. Da li znate šta On sluša? On sluša ljude koji poseduju duh slavljenja, a ne samo reči! Reči mogu biti prazne. Reči mogu biti ritual!

Postoji mnogo ljudi koji govore da vole Isusa u istom duhu u kojem je Juda Iskariotski poljubio Isusa u Getsimaniji. Juda Iskariotski je poljubio Isusa. Zar to nije bio znak ljubavi, osećanja i prijateljstva? Ali, on ga je izdavao! Na isti način, ljudi ustaju nedeljom ujutro i slave Gospoda i govore „Aliluja“, ali to nije u njihovim srcima.

Ako želiš da slavljenje dođe u tvoje srce, treba da budeš razapet sa Hristom. Treba da kažeš: „Gospode, umirem sebi.“

Želim da vam pokažem još jedan psalam koji je takođe psalam krsta i on će potvrditi upravo ovo što sam do sada govorio. Znate, Božija reč je silna i zato je potrebno da se iznova i iznova obraćamo Božijoj reči. Ljudske reči nisu toliko snažne koliko je snažna Božija reč. Psalam 118, ako čitate od 11. do 18.stiha, tamo kaže: „Optekoše, opkoliše me; ali ih u ime Gospodnje razbih.“ To je psalam krsta. Tada kaže u 22.stihu: „Kamen koji odbaciše zidari, posta glava od ugla.“ To je reč koju je Isus citirao u Evanđeljima, čitate to u Mateju 21:42 i Marku 12:10 i 11. To je reč koju je Isus citirao u vezi sebe.

Kada su zidari odbacili taj kamen? To je bilo na Golgoti! Rekli su: „Mi ne želimo da on vlada nad nama. On neće vladati nad nama. Raspnite ga!“ Oni su Ga odbacili! Ali, Isus je tamo, viseći razapet na krstu rekao (stih 28): „Ti si Bog moj, tebe hvalim, Bože moj, tebe uzvišujem. Hvalite Gospoda jer je dobar.“

„Ovo je dan koji stvori Gospod! Radujmo se i veselimo u njemu!“ (stih 24) Da li je dan kada je Isus bio razapet bio dan koji je Gospod stvorio? Mislim, reći „Ovo je dan koji stvori Gospod“ kada dobiješ platu, unapređenje na svom radnom mestu, bolju platu i posao, ili kada stupiš u brak, ili kada dobiješ bolju kuću ili neko zemaljsko dobro, tada je lako reći: „Ovo je dan koji stvori Gospod.“ Međutim, reći: „Ovo je dan koji stvori Gospod“ kada te neko raspinje – to zahteva VERU! Koji je to dan koji Gospod nije stvorio? Zar postoji ijedan dan u godini koji Gospod nije stvorio? Svaki dan je Gospod stvorio! Đavo ne stvara dane, reći ću vam to! I ako je ovo dan koji je stvorio Gospod, mi ćemo se radovati i veseliti u njemu, bez obzira da li dobijemo veliki poklon ili smo raspeti! Nema razlike, zato što verujemo u suverenost Božiju!

Dakle, u oba psalma (22 i 118) nalazimo te velike istine da sve dok sam spreman da umrem svom životu i sve dok sam spreman da umrem sebi (koje uvek traži svoje), moći ću da uđem u duh slavljenja i tada će nedeljom ujutro moje slavljenje Boga imati svrhu! Ono će teći iz mog srca i neću trebati da živim dvoličan život gde sam „svet čovek“ nedeljom ujutro, a u nedelju uveče se ponašam kao đavo. Ne! Mogu biti potpuno čist!

Dakle, nije samo vera povezana sa slavljenjem Boga. Biti raspet sa Hristom je takođe povezano sa slavljenjem Boga! Mi pokušavamo da stavimo dobar temelj da bi naši životi slavljenja bili masivni temelji.