Obeležja kultizma

Zac Poonen

„Neka niko od vas ne proneveri pobedničku nagradu spasenja, niko ko upražnjava tobožnju (lažnu) poniznost i kult obožavanja glasnika…umesto da se drži glave od koje celo telo raste Božijim rastom“ (Kol.2:18,19 – Berkli verzija).

„Ljudi koji hodaju putem koji nije dobar, sledeći svoje misli, koji kažu: “Odlazi, ne prilazi mi, jer sam svetiji od tebe'“ (Isaija 65:2,5).

„Između vas samih nastaće ljudi koji će govoriti naopake stvari, da odvraćaju učenike za sobom. Stoga budite na oprezu.“ (Dela 20:30,31).

Biti kultističan znači biti posvećen osobi ili doktrini pored Gospoda Isusa Hrista. To znači napraviti senice za ‘Iliju’ i ‘Mojsija’ zajedno sa senicom za Gospoda. To uvek donosi oblak koji sakriva Božiju prisutnost. Božija volja je da naši životi budu usredsređeni SAMO U ISUSU (Mat.17:1-8).

U poslednjim danima videće se porast kultova u hrišćanstvu. Mnogi će pasti na tom udaru, jer će obožavati Gospodnje poslanike umesto da imaju blizak lični odnos sa Hristom, Glavom. Da bismo bili spašeni od ove opasnosti, dobro je da znamo neka obeležja kultizma da bi mogli biti na oprezu protiv toga u svakom trenutku. Ne treba da sudimo druge da li su kultistični ili ne, ali možemo proveriti sami sebe.

Postoji razlika između toga kada je neko deo kulta ili kada je neko kultističan. Moguće je da budete u crkvi gde su sve doktrine u osnovi biblijske i gde su sve vođe pobožni ljudi, a ipak da budete kultistični u svojim stavovima prema svom vođi, vašoj grupi i prema drugim vernicima u drugim crkvama. Kultizam se vidi ne samo u pogrešnoj doktrini, nego i u pogrešnim stavovima. Oni koji su ispravni u svojim doktrinama i ispravni u svom životu često su nesvesni kultizma koji može postojati u njihovim stavovima.

(1) Hrist plus drugi čovek

Primarni znak kulta je da ima vođu (obično osnivača grupe) koji je toliko visoko poštovan da se njegov život smatra savršenim i njegova učenja jednaka Božijoj Reči. Sveti Duh je nazvao Jevreje iz Verije „plemenitima“, jer su svakodnevno istraživali Pismo da bi proverili da li je Pavlovo učenje po Pismu. Pavle je bio veliki apostol, ali čak i njegovo učenje je bilo potrebno da se proveri Pismom, da bi se videlo da li se podudaraju (Dela 17:11). Biblija kaže da čak i kada proroci govore na sastanku, treba da „drugi rasuđuju“ (1.Kor.14:29). Šta moraju drugi da rasuđuju? Upravo ono o čemu su Verijanci rasuđivali – da li se to što govore proroci zasniva na Božijoj Reči ili ne. To je najveća zaštita od kultizma.

Međutim, kultistični vernici toliko poštuju svog vođu da prihvataju sve što on uči bez provere da li to ima dobru biblijsku osnovu. Oni nisu plemenito orijentisani kao Verijanci. U kultističkoj grupi nakon smrti osnivača obično naslednik preuzima vođstvo koji se tada priznaje kao vođa grupe. Od svih članova grupe se očekuje da priznaju svog trenutnog vođu kao najvećeg od svih živih Božijih ljudi. Rezultat takvog stava dovodi do bespogovorne pokornosti autoritetu i učenju takvog vođe. Njegov autoritet nad svim članovima grupe je apsolutan poput Papinog autoriteta, i njegova reč je zakon.

U mnogim kultističkim grupama, ukoliko vođa ima sina, on se postepeno obučava da preuzme odgovornost vođe u grupi. Svi članovi grupe tada postepeno počinju da poštuju sina kao što su poštovali oca.

(2) Biblija plus druga knjiga

Drugi znak kultizma je da pored Biblije ima knjigu (čiji autor je obično vođa grupe), koja se za sve praktične svrhe smatra nepogrešivom poput sâme Biblije. Mnoge kultističke grupe možda poriču da toliko vrednuju pisanja njihovog osnivača, međutim, njihov stav prema toj jednoj knjizi ukazuje da je oni izjednačuju sa Biblijom. Njihova dela govore glasnije od njihovih reči.

U ranim fazama formiranja kultističke grupe možda je postojalo mnogo iskrenosti i stvarne posvećenosti Gospodu. U nekim slučajevima sâm osnivač je mogao biti pobožan čovek, ali obično kasnije u nekom trenutku sledbenici osnivača kodifikuju njegova pisanja i učenje u organizovani sistem doktrine kojoj se daje jednak autoritet kao sâmoj Bibliji.

Lična mišljenja osnivača na taj način postaju Božija reč za njegove sledbenike. Ako je osnivač pobožan čovek, on nikada neće dozvoliti da se tako nešto dogodi za vreme njegovog života. Međutim, ako osnivač nije čovek Božiji, on će tokom svog života tvrditi da u njegovim govorima postoji Božanski autoritet. Članovi kultističke grupe će čitati i ponovo čitati i ponovo čitati knjigu koju je napisao osnivač. Mnogi od njih će nositi tu knjigu sa sobom gde god putuju, citiraće iz nje čak i na njihovim sastancima, sa istim autoritetom kojim citiraju iz Biblije. Ako ta knjiga tumači bilo koji stih ili objašnjava bilo koju doktrinu na određen način, onda je to jedino moguće shvatanje koje se očekuje da članovi grupe imaju po pitanju tog stiha i te doktrine.

Konstantno čitanje takve knjige ispira kultističan um vernika, tako da on postepeno počinje da tumači Reč Božiju samo onako kako se ona tumači U KNJIZI. Dakle, zbog automatizovanja njegovog uma, on postaje nesposoban da primi bilo kakvo sveže svetlo od Duha po pitanju mnogih delova Svetog Pisma – jer svaki put kada čita te delove, on je već doneo odluku o tome šta oni znače. Tako je njegov um zauvek postao isprogramiran i van domašaja Duha.

Ovo je slično postupanju rimokatoličkih sveštenika koji uče svoje sledbenike da Biblija treba da se tumači samo onako kako je rimokatolički teolozi tumače. Ljudi će biti odvraćani od ikakvog ispitivanja ispravnosti doktrine grupe ili učenja vođe.

(3) Isključivost u zajedništvu

Treće obeležje kultizma jeste isključivost u zajedništvu. Kultistično-orijentisani vernici osećaju da zajedništvo sa drugim nanovorođenim vernicima izvan njihove grupe ima malo ili nema nikakvu duhovnu vrednost. Kultistička grupa će vas stoga obeshrabriti da imate bilo kakve kontakte sa drugim vernicima, osim ako je kontakt sa ciljem da se dovede preobraćenik u njihovu grupu. Takva grupa obično smatra sebe jedinom pravom crkvom, a veruje da će svi koji pripadaju Hristovoj nevesti na kraju naći put do njih. Njihova uobraženost je zaista nezamisliva!

Takva isključivost u zajedništvu neizbežno pretvara mnoge kultistične vernike u religiozne snobove i legalističke fariseje. „Superiorno viđenje“ Božije Reči koje tvrde da imaju, u njima razvija uobražen stav „mi“ i „oni“ prema svim drugim vernicima. Takvi kultistični vernici su obično potpuno nesvesni svog farisejizma i smatraju sebe istinski predanim i poniznim sledbenicima Isusa!! Takva je moć ljudskog uma da bude prevaren! Međutim, ljudi izvan njihove grupe jasno vide njihov farisejizam.

Istinska svetost je proizvod Božije blagodati (Rimljanima 6:14 to jasno kaže) i Bog daje svoju blagodat samo poniznima (1.Pet.5:5). Dakle, glavna karakteristika istinske svetosti mora da bude PONIZNOST. Tamo gde nedostaje poniznost, ‘svetost’ koju naizgled kultisti imaju jeste samo pravednost zakona (koja je proizvod ljudskog truda). Iz tog razloga većina kultista ima tendenciju da se pohvali svojim ‘svetim životima’ i njihovim ‘svetim domovima’. Da je njihova ‘svetost’ proizvod Božije blagodati, ne bi mogli time da se ponose.

Kultistični vernici obično čitaju samo knjige koje su pisale vođe njihove grupe. Njihovi časopisi će imati članke koje su pisali samo njihovi članovi grupe. Većina kultističkih grupa će vas snažno upozoriti protiv čitanja literature koju su pisali drugi vernici – jer po njihovom proračunu, hrišćanstvo nije video nijedan pobožan čovek još od vremena apostola, osim vođe njihove grupe! Takva je moć kultizma da prevari ljude!

Kultistični vernici će pevati samo pesme koje su napisali članovi njihove grupe. Njihove pesmarice će sadržati samo te pesme. Ostale himne će se smatrati da poseduju pogrešan duh i da su zato opasne!! Tako kultističke grupe zadržavaju svoje članove u ljudski napravljenim čaurama, čuvajući ih u potpunom neznanju po pitanju toga šta je Bog učinio kroz druge pobožne ljude u svim vekovima, pa čak i preko drugih pobožnih ljudi današnjice u drugim hrišćanskim crkvama.

Kada čovek živi u izolaciji od drugih bogobojaznih vernika, lako mu je da izgubi kontakt sa realnošću i da počne da živi u svetu samoobmane i uobraženosti.

Ako iz bilo kojeg razloga odsečemo iz kruga zajedništva samo jedno Božije dete koje je naš Nebeski Otac prihvatio, mi smo ti koji ćemo gubiti – jer Bog je odredio da jedino „sa SVIM svetima možemo razumeti Hristovu ljubav“ i dođemo do „punine Božije“ (Ef.3:18,19).

Ovo nema cilj da podstiče ekumenizam ili kompromis. Možda nećemo moći da radimo zajedno sa mnogim vernicima koji su u vavilonskim sistemima. Ne smemo imati nikakve veze sa takvim sistemima i uvek moramo podsticati vernike da izađu iz tih grupa (Otkr.18:4), ali naša srca uvek moraju biti otvorena za zajedništvo sa svim bogobojaznim Isusovim učenicima. Ako je naš Gospod prihvatio nekoga, kakvo pravo mi imamo da ga odbacimo, čak i ako se ne slaže sa nama (Luka 9:49,50)?

Pavle i Varnava su dobar primer kako je moguće imati zajedništvo kao pojedinci, bez nužnog zajedničkog rada u istom timu (Dela 15:36-41). Oni se uopšte nisu složili oko jednog pitanja i više nisu videli način zajedničkog rada. Međutim, oni nisu raskinuli međusobno zajedništvo i nisu počeli da se mrze i da nazivaju jedan drugoga drugim imenima. Da su učinili bilo šta od ovoga, postali bi kultisti, ali oni su voleli jedan drugoga i radili su odvojeno, i nema sumnje da su se molili jedan za drugoga. Među pripadnicima kulta takav aranžman je nemoguć. Oni mogu imati zajedništvo samo sa onima koji su potpuno podređeni njima.

(4) Bez bremena za evangelizaciju

Četvrti znak kultizma je da nema bremena za propovedanje Evanđelja neobraćenim narodima u svetu.

Iako mogu postojati neke kultističke grupe koje su uključene u evangelizaciju u ograničenom obimu među narodima, uopšteno govoreći, većina kultističnih vernika radi samo među ostalim hrišćanima. Oni nemaju nikakvu želju da propovedaju Evanđelje svakom stvorenju, kao što je Isus zapovedio (Marko 16:15). Umesto toga, oni se usredsređuju samo na to da od drugih vernika stvaraju učenike za njihovu grupu.

Pošto su kultističke grupe obično veoma tesno povezane u zajedništvu, mnogi vernici će naći sigurnost u njihovom naručju. Vernici u kultističkim grupama se brinu jedni za druge, pomažu jedni drugima i veoma su dobri jedni prema drugima na mnogo, mnogo načina. Nesigurni hrišćani koji su se razočarali zbog nedostatka ljubavi u hrišćanstvu sa kojim su se oni susreli, a koji su sada u potrazi za sigurnošću i prihvatanjem, ali ne u Bogu, nego u zajednici vernika, često bivaju privučeni ovim grupama da bi u njima pronašli ljubav i zajedništvo. Međutim, oni obično nisu svesni opasnosti sa kojima će se suočiti kasnije u svom hrišćanskom životu, time što će postati tako isključivi.

Kultistični vernici će dati mnogo svoje pažnje i naklonosti novom “kontaktu” kako bi iz toga dobili novog člana svoje grupe. Oni znaju kada im se novi regrut pridruži da će postepeno prihvatiti sva njihova učenja, uključujući i „božanski autoritet“ njihovog vođe. Posle nekoliko godina u takvoj grupi, većina vernika neće ni razmatriti mogućnost da napuste grupu zbog straha da će ostati sami i izolovani. Ovaj strah zajedno sa mišlju da mogu „otpasti od istinske crkve“ osigura da neodlučni kultistički vernici budu doživotno zarobljeni. Kultistični vernici se obično neće žrtvovati poput bogobojaznih misionara koji su kroz vekove godinama živeli u primitivnim uslovima među narodima da bi ih doveli Hristu. Kultisti obično olako govore o takvom misionarskom radu – sasvim prirodno, jer je teško uključiti se u takav misionarski rad.

Kultistični propovednici, ako ikada idu u neznabožačke zemlje, obično će otići samo kao gostujući propovednici. Oni preferiraju jednostavan način imenovanja lokalnih predstavnika u neznabožačkim zemljama koje posećuju, sa ciljem da se nastavi rad njihove grupe u tom regionu i da se organizuju sastanci za njih tokom godišnjih poseta. Za uzvrat, takvi lokalni predstavnici će biti nagrađeni poklonima, ili s vremena na vreme podmićeni putovanjem u štab grupe.

Hristovi apostoli nikome nisu mogli ponuditi takav mito, jer su bili siromašni. Zato su uradili pravi posao za Boga u neznabožačkim zemljama.

(5) Obezvređenje opravdanja verom

Peti znak kultizma je da obezvređuje opravdanje verom i naglašava opravdanje delima.

Sveto Pismo govori o delima kao dokazu naše vere (Jakov 2:24), ali Pismo takođe uči da „onome koji ne radi, a veruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, njegova vera se uračunava u pravednost“ (Rim.4:5).

Opasnost ovde nije samo u neravnoteži, nego u jeresi – jer kada se jedna biblijska istina prenosi do krajnosti, a izuzimaju ostale biblijske istine, to može postati jeres. I dalje, ako se držimo biblijske doktrine, a nikada je ne učimo u našim crkvama, to će postati jednako kao da i ne verujemo u nju, jer neizgovorena istina, poput mišića koji se ne koriste, postepeno gubi svoju funkciju i na kraju se potpuno gubi u crkvi. „Istina ne leži ni u jednoj ni u drugoj krajnosti, a još mnogo manje u sredini. Istina leži u obe krajnosti koje se drže zajedno.“

Moramo biti oprezni da naša nauka ne bude reakcija na krajnosti u koje su drugi otišli. Mnogi propovednici su učenje o opravdanju verom zaista pretvorili u dozvolu za greh. Međutim, to ne bi trebalo da učini da odbacimo tu istinu Svetog Pisma i odemo u drugu krajnost propovedanjem opravdanja samo delima.

Kultistični vernici, uopšteno govoreći, propovedaju o opravdanju samo dobrim delima. Hinduizam i sve paganske religije takođe to propovedaju. Ako kultistični vernici uopšte govore o Rimljanima 4, to će biti na takav način da se dokaže da Rimljanima 4 takođe uči o opravdanju delima! Kultistični vernici obično umanjuju istinu da je „Hrist postao naša pravednost“ (1.Kor.1:30), a usredsređuju se samo na „pravednost zakona koja se ispunila u nama“ (Rim.8:4).

Kultistični vernici takođe obezvređuju Hristovu krv i nikada ne govore mnogo o tome, osim možda u tajanstvenom, super-duhovnom smislu. Pesme koje se pevaju u crkvi obično su dobar pokazatelj glavnih verovanja te crkve. Ako pogledate pesmarice kultističkih grupa, naći ćete da u njima jedva postoje pesme o oproštenju greha, ili o opravdanju verom, ili o čišćenju od greha Isusovom krvlju.

Prolivena krv na Golgotskom krstu o kojoj su Isus i njegovi apostoli govorili (Luka 22:20; Ef.2:13) i o kojoj ćemo pevati u nebu kroz večnost (Otkr.5:9) ima vrlo malo ili nimalo mesta u pesmaricama kultističkih grupa.

Iako je tačno da mnogi kultistični vernici od spolja žive veoma dobrim životom, takođe je tačno da su mnogi među njima opterećeni teškim teretima koji su im nametnuti učenjima njihovih vođa. Mnogi među njima su neprestano nesigurni da li je Bog zadovoljan sa njima ili ne, a kao rezultat toga žive pod stalnim osećajem krivice i večnom osudom Sotone, opadača braće. Međutim, većina tih ljudi bi veoma nerado priznali ove probleme, da ne bi bili nazvani nevernima.

Kroz takva neprekidna osećanja krivice, kultistične vođe održavaju kontrolu nad većinom vernika u njihovoj grupi. Stoga mnogo propovedanja u kultističkim grupama ima tendenciju da bude usmereno ka tome da se ljudi osećaju krivim. U mnogim slučajevima taj osećaj krivice je nejasna stvar, bez identifikacije nekog posebnog greha.

Iako u takvim grupama postoji mnogo vernika sa jakom voljom koji su u stanju da prevaziđu svoja osećanja, slabije vernike Sotona zarobljava. To je direktna posledica zanemarivanja učenja o opravdanju verom.

(6) Tajnost o verovanjima

Šesti znak kultizma je tajnost o njihovim verovanjima.

Kultistični vernici su najčešće dvosmisleni u svojim odgovorima, kada vernici izvan njihove grupe postave pitanje o njihovim verovanjima koja nemaju jasnu osnovu u Svetom Pismu.

Kada ne mogu da dokažu svoju doktrinu iz Svetog Pisma, njihov standardan odgovor svakom verniku koji im postavi pitanje je uvek: „Treba ti otkrivenje Duha Svetoga“! Time tvrde da imaju neko posebno otkrivenje od Boga o kojem se ne uči u Svetom Pismu i koje drugi vernici nemaju.

Kultistični vernici se raduju govoreći o ‘tajnama’ za koje tvrde da im je ‘otkrio Duh’, a koje su, kako to oni kažu, otkrivene samo onima koji imaju celo srce za Gospoda (‘svesrdnima’) – termin kojim se naravno misli na one koji su prihvatili njihovog vođu i prešli u njihovu grupu!!! Oni ne veruju da postoje svesrdni vernici izvan njihove grupe. Tako oni privuku radoznale vernike da se pridruže ‘elitnom unutrašnjem jezgru’ onih koji imaju „svetlo na istinu“.

Postoji velika požuda u telu da zamišljaš da je neko poseban miljenik Božiji – neko iz Njegovog unutrašnjeg kruga – kome Bog otkriva misteriozne ‘tajne’ o kojima ostali vernici ne znaju ništa. Kultizam snabdeva ovu požudu koja se nalazi u svačijem telu.

Ali šta je istina? Istina je da je svaka tajna Božija jasno otkrivena u Svetom Pismu. Efescima 3:4-6 jasno pokazuje da je tajna Hristova bila misterija samo u starozavetno vreme – ne sada. Kološanima 1:26,27 kaže da je Bog sada manifestovao misteriju SVIM svetima. Sada ne postoji ništa tajanstveno oko jedne misterije – jer Novi Zavet je sve učinio jasnim. Kultistični vernici će ipak od vas želeti da verujete da još uvek postoje neke skrivene misterije.

Dve velike misterije koje se pominju u Novom zavetu tiču se pobožnosti i Crkve (1.Tim.3:16; Ef.5:32). O obema je jasno napisano i objašnjeno u Svetom Pismu. Ako ljudi to nisu videli, razlog je što nisu pažljivo čitali Sveto Pismo, ili su suviše ponosni i puni predrasuda da bi promenuli svoje stavove. Međutim, sigurno ne postoji misterija koju je Bog nekom otkrio tajno, a da to nije jasno otkriveno u Svetom Pismu. Čuvajte se zato ‘misterija’ o kojima kultisti stalno govore.

(7) Naglašenost jednolikosti

Sedmi znak kultizma je da zahteva jednolikost od svojih pristalica.

Kultistični vernici osećaju da jedinstvo postoji samo tamo gde postoji i jednolikost. Oni će pogrešno citirati 1.Korinćanima 1:10 – „da se svi slažete“ (da „svi govore isto“ – KJV) – da bi dokazali ono što žele. Čak i sporedne varijacije od prihvaćenih normi se gledaju sa neodobravanjem. Oni ne shvataju da taj stih govori o slaganju u duhu, a ne o slaganju oko svakog malog detalja.

Kultistični vernici ne znaju da „daju toplu dobrodošlicu svakom bratu koji ima različite ideje o tome šta je ispravno i pogrešno“ (Rim.14:1 – prevod Living Bible). Njihova dobrodošlica je rezervisana samo za one koji se 100% slažu sa njima. Ustvari, u kultističkim grupama uopšte nema mesta za učenje Rimljanima 14, jer među njima nema mesta za različitosti.

U kultističkoj grupi sve – uključujući i obrazac sastanka – mora da bude tačno prema kalupu sedišta grupe. Mnogi kultistični vernici će čak imitirati kulturne manire njihovih vođa! Postoji stalni podsvesni pritisak na pripadnike kultističke grupe da u svemu budu usaglašeni prema obrascu koji je utvrđen iz njihove uprave (sedišta).

Svi vernici koji su spremni da budu usuti u takav kalup kao glupi zombijevi (ljudi koji ne misle) ili roboti, bez postavljanja ikakvih pitanja, smatraju se poniznima i svesrdnima i delom ‘svetih’. Svi ostali se tretiraju kao ponosni i ‘bez svetla’.

Vernost grupi dobija se prikrivenim upozorenjem na posledice pobune protiv vođa. Zastrašujuće priče se pričaju članovima grupe o tome „koliko su loše prošli“ oni koji su se usudili da se ne slože sa vođama grupe. Na taj način neodlučni vernici su pod pritiskom da se uklope. Tako postepeno gube svoju sposobnost rasuđivanja i postaju zarobljenici grupe. Isus je došao da oslobodi ljude, ali kultizam zarobljava ljude. Mnogi vernici treba da budu oslobođeni iz zatvora u koje su ih kultistični propovednici zaključali.

Jevreji u Isusovo vreme su bili robovi, ne samo greha, nego tradicije i mišljenja njihovih verskih vođa. Isus je morao da ih oslobodi od oba ta ropstva. Mnogi koji su prihvatili Isusovu poruku o oslobođenju od greha još uvek se plaše svojih verskih vođa i stoga ne krše „tradicije starešina“, čak i kada vide da te tradicije nisu u skladu sa Pismom, da ne bi bili isključeni iz njihove grupe (Jovan 12:42,43).

Vidimo koliko jako može biti ropstvo mišljenjima verskih vođa iz činjenice da čak i posle dvadeset godina življenja Duhom ispunjenim životom Petar se plašio da javno istupi protiv jevrejske tradicije, iz straha da ne uvredi pojedine jevrejske hrišćanske vođe. Pavle, koji je bio samo mlađi apostol u to vreme, bio je jedini koji je imao smelosti da se javno suprotstavi Petru tom prilikom, kao i da razotkrije Petrovo sleđenje „tradicija starešina“. Čak i stariji apostol, Varnava, nije imao smelosti da to učini (Gal.2:11-21).

Bog ne želi da se neko usklađuje u spoljašnju formu nekog obrasca pod pritiskom, bez ličnog presvedočenja. Jedina poslušnost koju Bog traži je ona koja se daje veselo i dragovoljno – jer „Bog voli dragovoljnog davaoca“ – poslušnosti, kao i novca (2.Kor.9:7). On mrzi prinudu.

Bog se nikada ne meša u našu slobodnu volju. On nam uvek daje slobodu izbora – da Ga poslušamo ili ne poslušamo – istu slobodu koju je dao Adamu i Evi u Edemu, jer Bog zna da samo u takvoj atmosferi savršene slobode može da se razvija i odgaja istinska svetost.

Originalna svetost je ona koja se usavršava u strahu Božijem, a ne u strahu od ljudi (2.Kor.7:1).

Poslušnost koju Bog želi je ona koja je podstaknuta ljubavlju i zahvalnošću prema Njemu, a ne strahom od suda ili nadom u nagradu. Svaka poslušnost koja proizilazi iz pritiska uklapanja u obrazac, ili sa ciljem da se dobije prihvaćenost u grupi je mrtvo delo. Ono nema nikakvu vrednost pred Bogom. Ono će samo doprineti da dobijete čast drugih u vašoj grupi.

I tu će nas sve Bog testirati da vidi šta želimo – njegovu saglasnost ili odobravanje drugih vernika.

(8) Ostati u slobodi

„Za slobodu vas je Hristos oslobodio, zato čvrsto stojte i nemojte se ponovo pokoriti jarmu ropstva.“ (Gal.5:1). Najveća bitka u hrišćanskom životu nije borba protiv gnjeva ili prljavih misli. To je borba protiv želje da se dobije odobravanje od drugih ljudi. Tu moramo odlučiti da živimo samo pred Božijim licem, ako želimo da ostanemo slobodni.

Možeš živeti dobar život, čak i ako imaš kultističan stav, ali nikada nećeš biti u stanju da ispuniš svu Božiju svrhu za svoj život na zemlji sa takvim stavom. Carstvo Božije mogu da poseduju samo oni koji nasilno probijaju zatvorske prepreke koje su kultistični propovednici podigli oko njih.

Moramo da se oslobodimo svih ropstva mišljenjima ljudi, po svaku cenu, ako želimo ući u slavnu slobodu dece Božije. Ko ima uši da čuje, neka čuje. Amin.