Ljubav od čistog srca

Milenko Isakov
„Ljubav da ne bude lažna.”
(Rimljanima 12:9)

Cilj Hristovog Evanđelja je postignut kada grešnici kroz pokajanje ka Bogu i veru u Hrista Isusa dođu do praktikovanja međusobne ljubavi. Čisto srce i ljubav iz čistog srca je nešto što čovek prirodno ne poseduje. Namera Božijih zapovesti jeste da se ljudi posredstvom Evanđelja dovedu u međusobnu ljubav. Možemo reći da je svrha i cilj propovedanja Božije Reči upravo to – ljubav među ljudima. Ljubav je proizvod Božijeg spasonosnog dela i delovanja u životu osobe koja veruje i koja je poslušna Bogu. Kada su Isusa pitali koja je najveća zapovest, On je odgovorio da je prva i najveća zapovest ljubav prema Bogu, a druga je ista kao i prva – ljubav prema bližnjima.

Sa druge strane, mi ćemo primetiti da se u mnogim crkvama propoveda Božija Reč, ali da nije postignut cilj propovedanja pošto vernici nisu u međusobnoj ljubavi. Oni se kulturno jave i nasmeše jedan drugome na službama, možda i uživaju zajedno Večeru Gospodnju, ali iza leđa pričaju loše jedni o drugima. Šta više, nikada nije bilo dostupnije više prevoda Biblije, različitih komentara, raznih propovedi i hrišćanske literature, ali to još uvek u mnoštvu slučajeva nije doprinelo da vernici uzrastu u ljubavi prema Bogu i u međusobnoj ljubavi.

Generalno većina vernika smatra da poseduje ljubav od čistog srca. Svi mi uglavnom mislimo da volimo braću i sestre. Međutim, Bog testira našu ljubav. On dozvoli da nas povredi neki brat ili sestra. On dozvoli da neka braća i sestre promene neka doktrinarna shvatanja Božije Reči. On dopušta različite okolnosti kako bi mi videli da li zaista ljubimo braću i sestre, ili samo mislimo da ih ljubimo.

Kada je Pavle pisao Rimljanima, rekao im je: “Nemojte samo da se pretvarate da volite druge. Stvarno ih volite!” (NLT eglseski prevod). Vernici su jako sposobni da odglume ljubav prema bližnjima i da ih kulturno podnesu, ali Bog vidi unutrašnje nečisto stanje srca.

Što je osoba sličnija Isusu Hristu, ona ima veću ljubav za Boga i za ljude oko sebe. Ljubav je najveća vrlina hrišćanskog života. Nisu duhovni darovi, ni dar propovedanja, ni dar isceljivanja bolesnika, ni dar govorenja ili tumačenja jezika, ni dar razuma ili rasuđivanja – ljubav je najvrednija stvar. Ljubav je najveća! Jednog dana će prestati proroštvo i jezici će umuknuti. Čak i dela za Boga nisu veća od ljubavi u srcu, jer su ona samo način na koji se ispoljava naša ljubav prema Bogu i bližnjima. Jednog dana ćemo prestati da radimo za Boga. Prestaćemo sa propovedanjem. Prestaćemo da koristimo određene duhovne darove koje nam je Bog dao, ali nikada nećemo prestati da volimo Boga i jedan drugoga. To nikada neće prestati. Ljubav će trajati kroz celu večnost. Nikada nećemo prestati da se oduševljavamo toj ljubavi koja nas je zavolela dok smo još bili u tami.

Božija ljubav se izliva u naša srca Svetim Duhom (Rim.5:5). Jedna duhovna pesma kaže: „Svaki novi susret sa Tobom, novu ljubav budi mi i život ljubavi meni daješ samo Ti.“ Svaki novi susret sa Gospodom probuđuje u nama novu ljubav prema Njemu i bližnjima. Svesni smo da u nama nema sposobnosti da volimo druge ljude. Jedino Hristova ljubav u nama može to da čini.

U Novom Jerusalimu teče kristalna reka vode života (Otkr.22:1). To je reka Božije ljubavi koja će teći kroz celu večnost. Nikada nećemo biti siti te ljubavi. Uvek ćemo iznova dolaziti na tu reku. Što više budemo iz nje pili, imaćemo veću žeđ za njom. Takva je Božija ljubav. Što je više iskusiš, to si je više žedan, zato što je ta ljubav beskonačna, bez granice.

Zato je naša ogromna privilegija da Bog tu beskonačnu ljubav želi da stavi u naša mala srca. Tako možemo prihvatiti Njegov karakter i možemo da volimo jedan drugoga. To je Hristova zapovest. Pre nego što je otišao da postrada, Isus je rekao svojim učenicima: „Novu vam zapovest dajem da ljubite jedan drugoga, kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite među sobom“ (Jovan 13:34).