Svedočanstvo obraćenja

Milenko Isakov

Ko veruje sina Božijega ima svedočanstvo u sebi…”

(1. Jovanova 5:10)

U Božijoj Reči je na nekoliko mesta zabeleženo svedočanstvo obraćenja Savla iz Tarsa koji je kasnije postao veliki apostol neznabožaca. Najpre čitamo o tome u devetom poglavlju Dela apostolskih. Tu je zapisano šta je prethodilo tom ogromnom preokretu u Savlovom životu. Savle je doživeo lični susret sa Gospodom Isusom. Njega je obasjala svetlost sa neba dok je putovao za Damask i čuo je glas sa neba koji mu govori: “Savle, Savle, zašto me goniš?” (Dela 9:4). To su bile reči Isusa Hrista.

Taj događaj je bio prekretnica u Savlovom životu. Do tog dana njegov život je tekao u smeru protiv Boga. Mučio je hrišćane i terao ih da hule na ime Hristovo. Jako je revnovao za običaje svojih predaka sve do tog dana kada se okrenuo za 180 stepeni i započeo jedan potpuno novi život. On se okrenuo prema Bogu i predao je svoj život Isusu Hristu. Iz tog razloga danas čitamo njegovih četrnaest poslanica koje se nalaze u novozavetnim spisima.

Apostol Pavle se nije stidio da više puta ponavlja svoje iskustvo obraćenja i da govori o tome drugim ljudima. Zato čitamo na još dva mesta u Delima apostolskim (poglavlja 22 i 26) kako on svedoči u Jerusalimu i pred carem Agripom o svom obraćenju.

Postoje vernici koji smatraju da se propovedanje vrši isključivo Božijom rečju. Oni smatraju da je pogrešno kada propovednik govori u propovedi o nekom svom ličnom iskustvu sa Bogom. Međutim, apostol Pavle je upravo to radio. On je govorio o tome šta se njemu lično desilo i siguran sam da je njegovo iskustvo obraćenja dotaklo srca mnoštva ljudi i žena.

Iz uvodnog stiha jasno razumemo da svi koji veruju Isusa Hrista, sina Božijeg, imaju u sebi svedočanstvo, a to svedočanstvo jeste da im je Bog dao život večni. To je svedočanstvo promene koju je Bog načinio u njihovim životima. Hrišćanski život započinje obraćenjem, a obratiti se znači okrenuti se Bogu.

Svaki čovek na ovoj zemlji je rođen kao Božiji suparnik zato što je nasledio grešnu Adamovu prirodu. Iz tog razloga ljudi putuju kroz život daleko od Boga. Njihova leđa su okrenuta prema Bogu i to je stanje svakog čoveka koji se nije obratio Bogu. Obraćenje je momenat kada mi okrenemo naše lice prema Bogu.

Svaki vernik koji je uzverovao Isusa Hrista ima svedočanstvo svog obraćenja Bogu. Iako naša obraćenja nisu bila tako spektakularna kao što je bilo Savlovo obraćenje, mi ipak znamo kako je Gospod Isus ušao u naš život i imamo svedočanstvo u sebi! Mi imamo svedočanstvo Njegove ljubavi, milosti i dobrote koja nam je bila ukazana pošto smo došli do spoznaje da je biti Božije dete najlepša stvar na svetu!

Ja ću u ovoj poruci ukratko podeliti moje iskustvo obraćenja. Bog mi je dao vrlo duboko presvedočenje o mojoj grešnosti kada sam imao 17 godina. Jednog dana sam nešto zadirkivao mog mlađeg brata. Kada je to video moj stariji brat, samo me je pitao: „Zašto to radiš?“ To jednostavno pitanje je bilo dovoljno da se jako posramim zbog svojeg ponašanja i odmah sam naglo počeo da osećam ogroman teret svojih ostalih greha. To je bio neopisiv teret! Bio sam potpuno siguran da tako ne mogu da nastavim zivot. To je bilo 29.septembra 2001. Tada sam se zatvorio u sobu i počeo da izlivam svoje srce pred Bogom. Moj greh me je jako tištao.

Pošto sam odrastao u porodici pobožnih roditelja, od malih nogu sam išao u zajednicu i mnogo puta sam slušao o tome da je Isus umro za grehe sveta. Međutim, do tog momenta to je bila istina koju sam samo intelektualno znao, ali tada je ta istina postala moje iskustvo. Do tada Isus je bio samo uopšteni Spasitelj, a tog momenta sam znao da je On moj lični Spasitelj. Dok sam se molio, jasno sam video da je Isus na krstu poneo kaznu mojih greha. Znao sam da je On umirao na krstu zbog mojih greha! Znao sam da je Isus umirao lično za mene. Shvatao sam da je moje jedino rešenje da predam svoj teret greha Njemu. Zato sam počeo da mu ispovedam svoje grehe. Plakao sam zbog Njegove ljubavi prema meni.

Posle možda pola sata sam se potpuno smirio. Moju uznemirenu savest i teret duše je zemenio mir i neopisiva radost. Teret koji sam imao je potpuno nestao. Znao sam da me je Bog prihvatio i da mi je oprostio grehe.

Taj dan je bila subota i sutradan u nedelju sam izašao pred zajednicu od koje sam dobio blagoslov u mojoj daljoj potrazi za Bogom. Oni su me proglasili Božijim prijateljem i pozdravili me rečima: “Gospod da te blagoslovi i sačuva za večni život.” Bio sam “u oblacima”!

Tek posle dve godine sam bio kršten. To je bilo u septembru 2003. Živeo sam u prevari pošto sam mislio da mogu da „zaradim“ krštenje. Nakon što sam dobio zvanje “prijatelj Božiji” (po protokolu moje tadašnje zajednice), jako sam se trudio da živim u skladu sa mojim poznanjem Božije volje, i taman kada bih pomislio da je moj život dovoljno ispravan, nešto bih pogrešio i onda bih morao sve ispočetka. Razlog takvog mog stava je bio nedostatak propovedanja opravdanja verom u Hrista u našoj zajednici. Bog me je kroz sve to naučio da ne mogu ništa učiniti u svojoj sili, nego da se moram osloniti na Njega i znati da je spasenje besplatan dar koji se ničim ne može zaraditi.

U našoj zajednici se mnogo učilo o važnosti pokajanja. To me je ohrabrilo da zamolim za oproštaj one koje sam znao da sam povredio. Sećam se kako sam jednom prilikom bio uzdrman iznenadnom smrću oca naših bliskih prijatelja i to me je navelo da tog večera nakon sahrane zamolim moje roditelje da mi oproste sve što sam loše uradio prema njima.

Dakle, Reč Gospodnja kaže da oni koji veruju Isusa Hrista imaju svedočanstvo u sebi. Ja jednostavno znam da je Isus Božiji Sin, jer je jedino On mogao da reši problem mojih greha. Jedino On je mogao da me oslobodi moje krivice. On je taj koji mi je dao novi život! Ne život bez ikakve greške, nego novo srce koje je privrženo Njemu, Svetog Duha koji me sada vodi i daje nove želje da Mu služim i da Ga slavim!

 

Moja molitva je da Gospod iskoristi ovo svedočanstvo da ohrabri mnoge mlade vernike da hrabro ispovedaju ono što je Bog učinio za njih i da se ne postide svedočanstva Isusa Hrista! Amin.