Licemerni vernici

Milenko Isakov
Tako i vi spolja se pokazujete ljudima pravedni,
a iznutra ste puni licemerja i bezakonja. 
(Matej 23:28)

Biblija uči da nas je Bog načinio kao bića koja poseduju duh, dušu i telo (1.Sol.5:23). Telo je naš najvidljiviji deo. Ono predstavlja materijalnu dimenziju naše ličnosti i osposobljava nas da učestvujemo u materijalnoj prirodi sveta. Sa druge strane, prema reči Gospodnjoj, ceo materijalni svet će biti uništen. Zemlja je prokleta od Boga zbog ljudskog greha i to će rezultirati konačnim uništenjem materijalnog sveta. Biblija kaže da će zemlja i dela koja su na njoj izgoreti (2.Pet.3:10). Ovo nas navodi na logičan zaključak da mi, kao Božija stvorenja, samo privremeno boravimo u ‘kući’ tela.

Telo je, dakle, samo privremena ‘kuća’ u kojoj boravi duhovna dimenzija naše ličnosti. Naš duhovni deo (duh i duša) je večan! Mi smo stvoreni da živimo večno i zato sa sigurnošću potvrđujemo istinistost Božije Reči koja objavljuje da će se desiti vaskrsenje svih koji su umrli. Naša raspadljiva tela će vakrsnuti i biti preobražena u neraspadljivost i besmrtnost! (1.Kor.15:53). Međutim, nakon vaskrsenja postoje dva večna odredišta o čemu govori prorok Danilo: “I mnogo onih koji spavaju u prahu zemaljskom probudiće se, jedni na život večni, a drugi na sramotu i prekor večni.” (Danilo 12:3). Jedni će vaskrsnuti na večni život i slavu, a drugi na večnu muku i sramotu! Jedni će ustati na život, a drugi na osuđenje! (Jovan 5:29).

Iako se Bog brine za naša tela, On je prvenstveno zainteresovan za stanje naših duša. Stanje naše duše je realan pokazatelj kakvi smo iznutra. Stanje naše duše se pokazuje u načinu korišćenja našeg razuma, volje i osećanja. Mnogi ljudi čine velike napore da bi ulepšali svoje telo i tako učinili sebe atraktivnijim drugima, ali njihova spoljašnja lepota ne rešava probleme njihove unutrašnje duševne ružnoće. Isto tako, mnogi ljudi čine velike napore da “ulepšali” svoju dušu i tako učinili sebe duševno atraktivnijim drugima, ali to ne rešava problem njihove duhovne praznine.

Mi nismo mogli sâmi da se rešimo praznine i besmisla tog grešnog i bezbožnog života dok se Bog nije uselio u naša srca Duhom Svetim koji sada svedoči najdubljem delu našeg bića (našem duhu) da smo Božija deca. Isus je umro za naše grehe i pošto smo se verom pouzdali u Njegovu otkupljujuću žrtvu, sada znamo da nismo siročad. Ne bojimo se! Imamo zaštitu i podršku svemogućeg Oca koji se brine za nas. Duh Sveti izoštrava našu savest i osposobljava nas da se odričemo naše volje i da činimo Božiju volju!

Međutim, mi još uvek živimo u telu u kojem ne prebiva ništa dobro (Rim.7:18) i ono se suprotstavlja Duhu Svetom, toj novoj prirodi koju smo dobili od Boga. Iz tog razloga svaki vernik pogrešuje, jer nije uvek u potpunosti poslušan Svetom Duhu.

Licemerstvo je greh koji je Isus najviše osuđivao. Licemerstvo možemo definisati kao jednu izopačenu osobinu pri kojoj se čovek od spolja prikazuje u boljem svetlu nego što je to njegova unutrašnja realnost. Svi ljudi imaju kapacitet da praktikuju tu osobinu pošto poseduju grešnu prirodu, ali je vrlo interesantno primetiti da je Gospod Isus taj greh posebno isticao i osuđivao kod religioznih ljudi.

Kada posmatrate život jednog prosečnog grešnika otupele savesti, on je veoma iskren u svojoj bezbožnosti. Ne pokušava da se pretvara da je dobar i pošten čovek. Možda će vam otvoreno pričati kako je imao neku korist pošto je nekoga slagao ili mu je nešto ukrao. On ne poznaje Boga niti vidi problematičnost svog duhovnog stanja zato što je đavo oslepio njegov razum za duhovnu istinu. Ne stidi se svog unutrašnjeg stanja i zbog toga ne oseća potrebu da glumi pred drugima da je bolji nego što jeste.

Sa druge strane, svaki vernik koji čita Božiju Reč, odlazi na bogosluženja, moli se Bogu i ispoveda svoju veru u Hrista ima određeno poznanje kako bi trebao da izgleda njegov život. On ima neku ideju u vezi standarda života koji se od njega očekuje. Licemeran vernik tačno zna da postoje na primer određene loše navike u njegovom životu koje nikada ne bi praktikovao ako bi znao da ga drugi vernik posmatra. Ipak, on voli tu stvar i čini je u tajnosti čime dokazuje da ustvari nije ozbiljan sa Bogom, nego da je samo jedan licemer!

Licemerstvo je preplavilo hrišćanske crkve. Muž i žena se na primer svađaju na putu do crkve, a onda se ljubazno smeškaju braći i sestrama u crkvi glumeći kako imaju skladan bračni život. Propovednici propovedaju fantastične stvari na takav način da njihovi slušaoci steknu utisak da i žive onako kako govore, ali njihova srca su iznutra puna licemerja, častoljublja i srebroljublja.

Licemeran vernik laže sâm sebe, ali ne shvata to. Njegova radost je privremena (Jov 20:5), a njegovo nadanje je nestabilno (Jov 27:8-10). On ne želi da se odrekne svojih greha. Ne oseća potrebu da ispoveda svoje grehe Bogu, nego čuva svoje svedočanstvo pred ljudima ponašajući se pred njima na takav način da bude prihvaćen i poštovan. Licemeran vernik ne živi pred Božijim licem, nego pred ljudima od kojih prima platu za svoju glumu.

Gospod Isus je rekao da se čuvamo farisejskog kvasca koji je licemerje (Luka 12:1). Budimo iskreni! Ne pretvarajmo se da smo oslobođeni od svih greha kada nismo! Bojmo se Boga i živimo pred Njegovim licem! Pred Njim je sve golo i otkriveno. Kakva je korist varati ljude da si duhovniji nego što Bog jasno vidi da jesi u realnosti?

 

Pomozi nam, nebeski Oče. Greh licemerstva je suviše jak da bi ga sami nadvladali. Ispuni nas Tvojim Duhom i pomozi nam da budemo uvek iskreni prema Tebi i bližnjima, brzi da ispovedimo svaki greh na koji nam ukažeš. U Hristovo ime, amin.