Ispravljanje onih koji su zgrešili

Milenko Isakov

Braćo! Ako i upadne čovek u kakav greh,

vi duhovni ispravljajte takvoga duhom krotosti,

čuvajući sebe da i ti ne budeš iskušan”

(Galatima 6:1)

Poslanica Galatima je relativno kratak odeljak u odnosu na celokupnu Božiju Reč, ali u njoj se nalazi mnogo praktičnih saveta za život pobožnosti. U toj poslanici se govori o važnosti ostajanja u pravom Evanđelju Hristove blagodati, kao i o činjenici da postoji “drugo evanđelje” koje je ustvari falsifikat i izvrnuto izdanje jednog i jedinog istinitog Evanđelja (poglavlje 1). Takođe, ta poslanica jasno objavljuje da je moguće da neko dobro započne svoje hodanje sa Bogom, ali da posle pređe na nešto loše (poglavlje 3). Isto tako, Galatima poslanica govori o važnosti ostajanja u slobodi kojom Hristos oslobađa i ne biti pod jarmom zakona, kao i o tome da postoje dela koja proizvodi grešna, telesna ljudska priroda i dela koja proizvodi nova, duhovna priroda kojom upravlja Sveti Duh (poglavlje 5).

Šesto poglavlje Galatima poslanice počinje rečima iz uvodnog stiha. Apostol Pavle daje braći jedno važno uputstvo. On kaže: “Ako i upadne čovek u kakav greh…” Na osnovu tih reči možemo zaključiti da će vernici upadati u greh, iako to nije Božija volja. Tu istinu dokazuju još neki stihovi iz Božije Reči. “Svi pogrešujemo mnogo puta”, kaže Jakov. Slično kaže Jovan:“Ako rečemo da greha nemamo, sebe varamo i istine nema u nama”, “Ako rečemo da ne sagrešismo, gradimo ga lažom i reč Njegova nije u nama” (1:8,10). Takođe, u 1.Jov.2:1,2 piše: “Dečice moja! Ovo vam pišem da ne grešite, i ako ko sagreši, imamo zastupnika kod Oca, Isusa Hrista pravednika, i On očišća grehe naše, i ne samo naše, nego i celog sveta.” Dakle, iako je Božija volja da novorođeni vernici nikada ne čine greh, ove reči nam potvrđuju da će se to dešavati i da će biti onih koji će upadati u grehe.

To naravno nije nikome podsticaj ili opravdanje za greh. Zapravo, nameće se pitanje kako je moguće da ponovo upadne u greh neko ko je doživeo oproštenje svojih greha verom u Hrista i postao Božije dete? Kako je moguće da se to desi kod osobe koja je već videla gadost svojih prošlih greha i cenu koja je morala biti plaćena da bi oni bili otkupljeni?

Jako je važno da shvatimo da novim rođenjem nismo postali imuni na greh. Niti smo u momentu oslobođeni od uticaja sveta oko nas, niti je usmrćena naša grešna ljudska priroda! Međutim, ono što se sigurno desilo jeste da se naš stari čovek razapeo sa Hristom da bi se naše grešno telo pokvarilo da više ne bi služili grehu (Rim.6:6). Dakle, stari čovek je umro. “Stari čovek” se ne odnosi na naše grešno telo, nego na naše “ja” koje je želelo i volelo greh. Stari čovek je imao veliko zadovoljstvo u grehu i Biblija kaže da je on umro da bi grešno telo bilo “pokvareno” (ili obesnaženo, kako kaže drugi prevod).

Dakle, vernik upada u greh zato što još uvek poseduje grešno telo koje traži slast greha, a to se dešava tako što se zanemari glas Svetog Duha i usled toga slast grešnog tela dobije prevlast nad duhovnom prirodom. Biblija kaže da svakoga kuša njegova slast koja ga vuče i mami. Zanemarivanjem Božije Reči i glasa Svetog Duha ta slast napreduje (“zatrudnjuje” ). Sledeći oblik zatrudnele slasti jeste greh, a učinjen greh rađa smrt. (Jakov 1:14,15). Međutim, novorođeni vernik nikada ne voli greh, niti nalazi zadovoljstvo u njemu. On želi da ga se oslobodi.

Kada Pavle kaže: “Ako i upadne čovek u kakav greh…” tu razlikujem dva načina upadanja u greh. Upasti u greh možeš iznenadnim padom u iskušenju, bez apsolutno nikakve želje za tim, a upasti u greh možeš i dužim smišljanjem i planiranjem nekog grešnog dela. Nijedan način nije opravdan, ali je drugi način definitivno lošija stvar. Lošije je ako si otvrdnuo tvoje srce prema Svetom Duhu, te si isplanirao da kažeš na primer neku neistinu u odnosu ako si se iznenada u afektu razgnjevio, pa ti je odmah bilo jako žao.

U uvodnom stihu, međutim, nije akcenat na bratu koji je upao u greh, nego na onima koji sada treba nekako da se ophode prema njemu. Pavle kaže: “vi duhovni ispravljajte takvoga duhom krotosti… ” Dakle, upadanje nekog brata u greh je ujedno test za sve ostale vernike. Ako misliš da si duhovan, a u isto vreme si spreman da osudiš brata koji je upao u greh, ovaj stih ti jasno dokazuje da nisi duhovan. Duhovni ljudi ispravljaju one koji su pali duhom krotosti. To je Hristov duh! Ne duh prezira i ponosa koji kaže: “Meni to nikada ne bi moglo da se desi! Kako si mogao to sebi da dozvoliš?!”, nego duh krotosti. Isus je krotak i smeran u srcu i on je svojom krotošću ispravio mnoštvo grešnika. Božija volja je da naša krotost bude poznata svim ljudima i da Hristovom krotošću pomognemo onima koji su pali, zato što je Isus došao da izbavi od greha, a ne da osudi grešnike.

Pavle na kraju tog prvog stiha kaže: “…čuvajući sebe da i ti ne budeš iskušan.” To znači da sam i ja mogao upasti u ono u čega je upao moj brat, ali me je Božija blagodat sačuvala od toga! Svaki pad našeg brata u greh treba da bude upozorenje za nas da više tražimo Božiju blagodat da nas sačuva od greha. Tu ne mislim samo na isti taj greh u koji je upao neki brat. Često se dešava da neki javan greh započne lavinu drugih greha kao što su ogovaranje, klevetanje, zli jezici…i to dokazuje da vernici ne čitaju pažljivo ovaj stih. “Čuvajući sebe da i ti ne budeš iskušan.”

Dragi brate i sestro, ne dozvoli da te nečiji pad u greh iskuša na bilo koji greh. Ispituj sebe i traži Božiju blagodat da bi duhom krotosti pomagao onima koji su pali i da ne bi bio iskušan tim ili bilo kojim drugim grehom.

 

Hvala Ti, Gospode za jasnu poruku iz Tvoje Reči. Daj nam mnogo blagodati da bismo zaista živeli tako. Ponizi nas i daj nam srce Hristovo. Amin.