Delo Božijih ruku

Milenko Isakov

Je li ti milo da činiš silu, da odbacuješ delo ruku svojih

i savet bezbožnički obasjavaš?”

(Jov 10:3)

Ovo pitanje je postavio čovek za koga je Bog posvedočio da je dobar, pravedan, bogobojazan i da se uklanja od zla. Život tog čoveka je bio toliko uzvišen da je Bog mogao da se pohvali Sotoni da ne postoji na zemlji još jedan takav čovek. Možda nam se čini nemoguće da jedan pravednik postavi Bogu takvo pitanje, međutim ovde se radi o izrazito bogobojaznom čoveku koji je u vrlo kratkom roku kompletno izgubio svoje ogromno materijalno bogatstvo i svih desetoro dece. Bog je dopustio da Sotona nemilosrdno izrešeta Jova svom svojom mržnjom i pakošču. Udario ga je zlim prištem od pete do temena. To je proizvodilo strahovit bol. Jov je koristio crep da bi strugao svoju kožu.

Jov u početku nije razumeo razlog svoje velike nevolje. Agonija njegovih bolova je bila toliko velika da je želeo smrt. On je bio u stanju strašne agonije kada je postavio ovo pitanje. Njemu se činilo da je Bog odbacio delo svojih ruku. Jovov pravedan život je bio delo Božijih ruku i njemu se činilo da je Bog to odbacio pošto je dopustio tu veliku nevolju na njega. Sa druge strane, Jov je video mnoge bezbožnike koji su imali lepe okolnosti života i činilo mu se da ih Bog u određenom smislu odobrava i podupire. Iz tog razloga je postavio ovo pitanje. Jov je želeo da pita Boga zašto odbacuje njega, kao delo svojih ruku, dok se u isto vreme smeši i odabrava planove i šeme zlih ljudi.

To pitanje je vrlo aktuelno i danas. Mnogo puta se čini da Bog zaista odobrava zla dela bezbožnika pošto su vrlo vidljivi Njegovi blagoslovi u smislu zdravlja i materijalnih dobara u njihovim životima. U isto vreme, pravednici često prolaze kroz vrlo teške situacije u životu kada se čini da ih je Bog zaboravio i odbacio. Iz tog razloga nas Božija reč uči da se ne ljutimo i ne zavidimo onima koji čine bezakonje zato što njihove naizgled srećne okolnosti života imaju vrlo kratku trajnost (Psalam 37:1,2). Psalmista David je svedočio kako je video strašnog bezbožnika koji se raširivao kao granato drvo (stih 35). Okolnosti života tog bezbožnika su se činile kao da Bog ima punu naklonost prema njemu. Međutim, David je video njegov kraj. “Ali prođe i evo ga nema; tražim ga i ne nahodim” (stih 36). Takav je kraj svakog bezbožnika!

Božija Reč daje odgovor zašto su bezbožnici uporni u svom zlu. Solomun kaže u Knjizi Propovednikovoj: “Što nema odmah osude za zlo delo, zato srce sinova ljudskih kipi u njima da čine zlo” (8:11). Međutim, u Bibliji primećujemo više slučajeva gde je Bog brzo sankcionisao greh nekih ljudi. U 2.Samilovoj knjizi i 6.poglavlju se govori o čoveku po imenu Uza koji je dotaknuo kovčeg zaveta i Bog ga je na licu mesta ubio. Božija zapovest je bila da samo potomci Arona sveštenika nose taj kovčeg i iako možemo pretpostaviti da je Uza iz dobre namere želeo da spreči pad kovčega kada su volovi potegli u stranu, Bog ga je sankcionisao smrću.

Slično tome, kada su Ananija i Sapfira poželeli da njihova braća i sestre steknu utisak da su oni učinili nešto divno za Boga, a ipak su znali u svojim srcima da to nije zaista tako, Sveti Duh je razotkrio njihovo licemerstvo i laž. Nakon Petrovog ukora oboje su pali mrtvi (Dela 5:1-10).

Takođe, u slučaju Judinog cara Ozije, on se osilio i poneo, te je ušao u Solomunov hram da kadi na kadionom oltaru. Kada je bio ukoren od sveštenika Azarije i još osamdeset Gospodnjih sveštenika, on se razgnjevio na njih i Gospod ga je udario gubom (2.Dn.26:16-21).

Kada razmišljamo o ovim slučajevima, možemo da budemo jako zahvalni Bogu što nas nije kaznio kao te ljude, iako smo mnogo puta dotaknuli nešto što nije bilo u našem domenu, poput Uze, ili smo se ponašali tako da drugi steknu utisak da smo mnogo duhovniji nego što zaista jesmo u stvarnosti, poput Ananije i Sapfire, ili smo radili neku “službu Bogu” na koju nas Gospod apsolutno nije pozvao, poput Ozije. Bog je bio i ostao veoma milostiv prema nama!

Kako možemo prepoznati istinsko Božije delo u nama ili u drugima? Početak Božijeg dela u ljudima uvek izgleda vrlo mali i prožet je mnoštvom iskušenja zbog teških životnih okolnosti. U slučaju Josifa, to je bio prezir i mržnja njegove braće prema njemu, izdaja, ropstvo, zatvor – katastrofalne spoljašnje okolnosti. U slučaju Mojsija, to je bilo plutanje rekom u kovčežiću, a kasnije čuvanje stoke u pustinji 40 godina. U Slučaju Danila to je bilo odvođenje u vavilonsko ropstvo. U slučaju Davida to je bilo ponižavanje i prezir njegove porodice prema njemu. U slučaju Isusa Hrista, to su bile jasle, bežanje u Misir i progonstvo. Međutim, upravo tada Bog je radio svoje delo u svima njima i pripremio ih za slavne zadatke koje su kasnije završili i proslavili Njegovo ime.

Dakle, iako su nam nekad teške, a ponekad i naizgled neprihvatljive trenutne okolnosti našeg života, podignimo pogled, dopustimo da nas Bog slomi i uništi naš ponos i dostojantstvo! Ponizimo se i prihvatimo te okolnosti. Verom gledajmo iza svega toga, jer će Bog uraditi divne stvari u našem životu ako budemo poslušni Njegovom glasu. .

Šta ćemo činiti da radimo dela Božija? Isus je rekao: “Delo Božije je da verujete onoga koga je On poslao.” (Jovan 6:29). Drugim rečima, sâma činjenica da smo poverovali Hristu nije naše, nego Božije delo, a verovanjem Njegovim Rečima dozvolićemo Bogu da nastavi da radi svoje delo u nama i sa nama.

Hvala Ti, nebeski Oče što smo mi Tvoj posao, sazdani u Isusu Hristu za dobra dela koja si spremio za nas da u njima hodamo. Potvrdi svoje delo u nama i sa nama silom Tvog Duha i neka znaci i čuda bivaju u ljudskim životima imenom Tvog svetog sina Isusa Hrista! Amin.